ZoooM

srijeda, 01.02.2012.

Moj Koktel - mix pjesama

01.02.2012. u 16:15 • 0 KomentaraPrint#

Nightwish,vazda dobri ! Fakat !

Sklopio frajer zaista dobar mix.Šteta ne nauživat se

01.02.2012. u 16:13 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.08.2011.

VAZDA DOBRI ...STARI ALI ...ŽARA



The Forum, Inglewood, July 11, 1975 :
Honky Tonk Women *
All Down The Line *
If You Can't Rock Me/Get Off Of My Cloud *
Star Star *
Gimme Shelter *
Ain't Too Proud To Beg *
You Gotta Move *
You Can't Always Get What You Want *
Happy *
Tumbling Dice *
It's Only Rock n Roll *
Doo Doo Doo Doo Doo *
Fingerprint File *
Angie *
Wild Horses *
That's Life (Billy Preston) *
Outta Space (Billy Preston) *
Brown Sugar *
Midnight Rambler *
Rip This Joint *
Street Fighting Man *
Jumping Jack Flash *
Sympathy For The Devil

23.08.2011. u 19:14 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.12.2010.

Televizija Zvornik Grada na LiveStreamu

Watch live streaming video from zvornikgrad at livestream.com

30.12.2010. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 15.12.2010.

Create your own widget

15.12.2010. u 23:10 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 17.08.2010.

Video Spotovi

Zvornik Video

Par Video spotova napravljenih od slika Grada,ljudi,rijeke a onda i postavljenih na Livestream

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:33 • 0 KomentaraPrint#

O Piscu

Isnam Taljic na Facebook_u

Isnam Taljić je rođen 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do srpske oružane agresije 1992. godine.
Prije rata bio novinar i urednik u dnevnim novinama «Oslobođenje» iz Sarajeva, potom radio kao urednik u «Ljiljanu» (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu) do ukidanja tog bošnjačkog magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Dosad objavio 18 knjiga, odnosno 29 s ponovljenim izdanjima i prijevodima na strane jezike.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik.

NAGRADE I PRIZNANJA
Prije rata, tri puta godišnja nagrada lista «Oslobođenje«,
godišnja nagrada Društva novinara Bosne i Hercegovine za knjigu «Čovjek koji popravlja vrijeme« (1987.), prva nagrada za reportažu («Slobodni reporter», Doboj, 1990.); jedina proglašena godišnja nagrada za reportažu u Bosni i Hercegovini («Slobodni reporter», Doboj, 1990.), jedini tri puta dobio prvu nagradu na najeminentnijem natječaju za pripovijetku u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini «Zija Dizdarević» (1983., 1986. i 2001.), najnagrađivaniji bh. književnik na natječajima za kratku priču i pripovijetku; prve nagrade za pripovijetku na natječajima Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, «Prosvjetnog lista», «Zadrugara», «Lovačkog lista», «Fronta slobode» (Tuzla), «Natrona» (Maglaj), «Arene» (Zagreb)... prva nagrada na Velikom natječaju za pripovijetku Visokog komiteta za pomoć Bosni i Hercegovini i magazina «Ljiljan» (1995.), zastupljen u antologiji ratne književnosti Bosne i Hercegovine «Suvremena antologija o Bosni i Sarajevu – Atentat na Sarajevo», «Hiram», Zagreb, 1993.; priredio Branko Šömen), zastupljen u antologiji ratne književnosti Bosne i Hercegovine na češkom jeziku «Vzkázání ze dna noci», Prag/Praha, 1995.; priredio Dušan Karpatski, nagrada za reportažu povodom 200. broja «Ljiljana« (1996.), nagrada za priču Društva novinara Bosne i Hercegovine (2002.), zastupljen u antologiji svjetske pripovijetke Kuala Lumpur International Literary Festivala (2004.) u konkurencji 113 kniževnika iz 87 zemalja sa svih kontinenata, internacionalna književna nagrada www. Bošnjaci.net «Srebrenica« (New York, 2007.), internacionalna književna nagrada BIC «Behar» (Grand Rapids, Michigan, USA), književna nagrada «Hasan Kaimija», za roman «Tajna knjiga Endelusa«, za «najbolju knjigu objavljenu 2006. godine u Bosni i Hercegovini iz oblasti književnosti i znanosti, a koja prvenstveno, uz najviše književno-estetske, odnosno znanstvene standarde, afirmira duhovne i humanističke vrijednosti».
S dosadašnjih pet izdanja na bosanskom jeziku i još toliko prijevoda na strane jeziike – objavljenim u Kuala Lumpuru (Malezija), Ljubljani (Slovenija), Kairu (Egipat, na engleskom, Istanbulu (Turska), Kairu (Egipat, na arapskom – Taljićeva knjiga «Roman o Srebrenici» ima najveći tiraž u bošnjačkoj i bh. književnosti poslije rata 1992.-1995. godine te je i uvjerljivo najprevođenija knjiga bh. književnosti u vremenu poslije oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu.

OBJAVLJENE KNJIGE
«Progonjenik i bogorodica», roman, Sarajevo, 1984.,
«Noć bez zore», pripovijetke, Tuzla, 1985.,
«Čovjek koji popravlja vrijeme», reportaže, Vlasenica, 1985.,
«Sezonac, roman, Sarajevo, 1988.,
«Drvored srebrenih nevjesta», pripovijetke, Sarajevo, 1989.,
«Množina crvenih snovanja», roman, Banja Luka, 1989.
«Nema nama života bez Bosne», pripovijetke, Ljubljana, 1993.,
«Tigar», roman, Ljubljana, 1994.,
«Muhadžiri», pripovijetke, Ljubljana, 1994.,
«Roman o Srebrenici», roman, Bihać, 1998.,
«Put iz Mekke», roman, Sarajevo, 2001.,
«Roman o Srebrenici», roman, Sarajevo, 2002. (drugo izdanje na bosanskom jeziku),
«Kuća na Drini», roman/pripovijetke, Sarajevo, 2003.,
«Prusac i Ajvatovica, historiografska pripovijest, Sarajevo, 2003. (zajedno sa Elidom Taljić),
«Vjetrometina», roman, Sarajevo, 2004.,
«The story of Srebrenica» (A novel about the war in Bosnia), Kuala Lumpur, Malezija, 2004. (prijevod «Romana o Srebrenici» na engleski jezik),
«Roman o Srebrenici», roman, Sarajevo, 2004. (treće izdanje na bosanskom jeziku),
«Roman o Srebrenici», roman, Srebrenica, 2005. (četvrto izdanje na bosanskom jeziku),
«Roman o Srebrenici», roman, Ljubljana, 2005. (prijevod na slovenski jezik),
«Najveće priče», pripovijetke, Sarajevo, 2005.,
«Tajna knjiga Endelusa», Sarajevo, 2006.,
«The story of Srebrenica, A novel about the war in Bosnia», Kairo, Egipat, 2006. (prijevod «Romana o Srebrenici» na engleski jezik),
«Najveće priče», pripovijetke, Sarajevo, 2006. (drugo izdanje),
«Tajna knjiga Endelusa», Sarajevo, 2006. (drugo izdanje),
«Roman o Srebrenici», roman, Srebrenica, 2007. (peto izdanje na bosanskom jeziku),
«Putovanje s oblakom», priče, Sarajevo, 2007.,
«Srebrenitsa'nin öyküsu», Istanbul, Turska, 2007. (prijevod «Romana o Srebrenici» na turski jezik),
«Kissatu Srebrenica – Rivajetun ani-l-harbi ale-l-Busna», Kairo, Egipat, 2008. (prijevod «Romana o Srebrenici» na arapski jezik)
«Brdo Svjetlosti», Sarajevo, 2008. (pročitaj manje)
Isnam Taljić je rođen 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do srpske oružane agresije 1992. godine.
Prije rata bio novinar i urednik u dnevnim novinama «Oslobođenje» iz Sarajeva, potom radio kao urednik u «Ljiljanu» (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu) do ukidanja tog bošnjačkog magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Dosad objavio 18 knjiga, odnosno 29 s ponovljenim izdanjima i prijevodima na strane jezike.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik....

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:30 • 0 KomentaraPrint#

LJUBAV NA VJETRU, by Isnam Taljic

POBUNA
– Kahar. Teški kahar... – škripi istrošenim prsima Abdulrezak Siruk dok do njega, kao iz nedokučive daljine, dopiru zvukovi.
Jasno mu je da se larma primiče, da je već sasvim blizu i da se, i kad bi mogao razabirati, više ne bi mogli razdvojiti piska zurli, zveket defova, jek ćemaneta i sitno kucanje saza. Ali njemu, i od samog osjećaja da su preblizu, tutnji u mozgu i rastače mu vezove na lubanji.
– Kahar. Teški kahar. Opet...
A u sljepoočnicama mu bije i svakoga trena pomišlja da će mu se glava rasprsnuti.
Noge, ruke, uši, oči, srce... sve izdalo. Osim puste želje. Nepokretan, leži treću godinu uzamanjke. I kad već ne može progledati, zna – ako bi se mogao primaknuti prozoru, makar se i popridignuti s šilteta na sekiji – da bi i ogluhljele uši načule da se larma sasvim primakla i prethodnica samo što nije kročila u avliju.
To više i ne treba bilježiti čulima. Osjeća kao ustaljenu svakogodišnju naviku i vremensku promjenu. A potvrđuje mu se sinovom uzvrhpoljenošću. Nastupila je sezona pašinog bivkovanja.

– Ashafe, sine moj, treperi li to zrak ispod crnoga duda pri naletima one, kaurke one... – ali se zakašlja.
Ashaf mrko odšućuje, čvrsto zaklonjen mušepcima, demirima i džambezom pred prizorom vanjske halabuke.
– Lijepa je, Ashafe, sine moj, lijepa. Lijepa! Ne boj se, zna babo šta je ženskinje. I zato što znam, znam. Lijepa...
Ashaf postaje gluhlji od gluhoga oca. Nije da ne poštuje roditelja. Ali, napamet zna svaku narednu riječ. Zna kad će babo predahnuti. Kako će zaškripiti svehlim prsima. I kad će zijevnuti da bi se oteo navali kašlja. I da će s naglim usrkljajem zraka poteći nova bujica govora. I da će završiti s ocjenom da i Jašar-paša Tufo zna šta je ženskinje.
– Ashafe, sine moj, meni su znane potankosti pašinih odlika. Ne može biti nikakve slučajnosti što je lijepa kaurka opet u njegovoj pratnji...
Koliko je puta Ashaf slušao istu poduku! I iza stisnutih usana, nikad ne ispustivši riječi, u sebi ponavljao svoju odbranu pred očevom optužbom.
Odbranu?
Zar mlad čovjek i da pomisli da je odbrana u sigurnosti da nejma mjesta sumnji?
Ni govora!
Kaurka jest iz godine u godinu u pašinoj pratnji. Zato što joj paša plaća. Ali, ako je ovo što dolazi imalo u njezinoj moći, onda dolazi i radi njega. I radi Ashafa. I to mu još dolazi pod pašinom pratnjom.
A i da je mlađi, šta bi paša? Šta, kad mu Rejhan-hanuma ne da oka otvoriti inašta što bi moglo navesti na mušku pohotu? Da se i ne govori o njezinom razračunavanju sa svakom koja bi se ičim mogla umiliti paši. Stambolka je ona!
I da je samo Stambolka, pa hajde de, ali je i osmanskog roda!
Kakva je, bî ukinula vođenje ženskinja u Bosnu. Ali, kako bi joj, uz toliku pratnju, prošla tri mjeseca bez žena koje su od raznih poslova? I da skuhaju. I operu. I pometu. I... I da zaigraju. Valja makar igrom zadovoljiti pomamu vojničke razdvojenosti od žena.
I nju bi čamotinja izjela da, kradom, odbijajući sudjelovanje u terevenkama, zaklonjena pendžerskim nevidom, iz dubine sobe ne usmjeri uho ka svirci ispod crnoga duda.
Samo dok je sama svirka. Kad je praćena igrom ili pjesmom, ode u suprotne čardačke odaje.
Opore su joj ove pjesme.
A igru, te prolete zrakom tijela mlade žene i uvijanje njezinoga tijela, to još teže podnosi. Pašinicu tada raspomami vlastita pakost.
Ali, svirka! Svirka im je umilna.
Ama, ne ide svirka bez igre. Ako i može bez pjesme, bez igre ne može. Bošnjaku je – ako se uz svirku ne rasplače ili ne izdernja – da bulji. Ili u tačku pronađenu u zraku, što može biti opasno jer izaziva mračne misli, ili da očima izgubljeno leti za igračicom. I u mislima joj zaustavlja pokrete i zamišlja je, krotku ili divlju, svejedno, u svojim ručerdama.
– Ashafe, sine moj, ako je Rejhan-hanuma iz Stambola, i ja sam uz Jašar-pašu Tufu bio dokle je god on bio uz sultana. I dok smo Carigrad osvajali. I Novo Brdo. I kad smo Moreju stavili pod noge. I Trapezuntsko carstvo. I Lezbos dok smo pokoravali. I pripajali Bosansku kraljevinu. I dok smo potčinili Ebveju. I Karamaniju. I pokorili krimskog hana. I Vlašku vojvodinu. I Albaniju podveli pod svoje. Ashafe, uz Mehmeda, zvanoga Drugi, zvanoga Fatih, Silni, zvanoga Osvajač, uz njega je svugdje bio i s njime sjedio Jašar-paša Tufo. Hej, uz Mehmeda! Hej!!! Šta ih je u Carevini koji bi zasjeli uz sultana, i još takvoga sultana, a ne sjednu?! Ni na dvoru. Pogotovo ne zadobiju mjesto pod njegovim čadorom na bojnom polju. Dotle dospiju najodaniji između stotina hiljada i stotina hiljada onih koji bi tu čast mogli samo priželjkivati... Ovoga pašu u sultanski čador dovela je ratnička vještina. Šta je njemu bojeva, šta zamaha sabljom, koliko opreza, šta mudrosti, koliko hrabrosti, muklosti i podmuklosti, šta mu je svakakve odanosti trebalo da prokrči sebi put, osvoji pa odbrani mjesto pod sultanskim čadorom?! A da, pri tome, nije veliki vezir. Ni ikakav vezir... Sve je sultanovo preživio. Čak je i Mahmud-pašu, Bošnjaka – kao što smo i moj Jašar-paša i ja Bošnjaci – ali po mnogo čemu i sebi ravnoga – što moj paša i ja skupa nismo ni izbliza – i takvoga je smaknuo... Ratnička vještina je i u pokornosti. Jest... Sve je sultanovo odživio. Sve. Ja, Jašar-pašino. Svojim tijelom ga čuvao. I svojim očima gledao. Naučio da znam šta će reći, a šta učiniti. Uvukao sam mu se pod kožu. U samo srce. Znao šta misli, a šta će smisliti. Da nisam, ne bih uz njega stigao pod Carigrad, u Moreju, na Lezbos, ne bih opet Bosne očima vidio, ni ikad Ebveje, Karamanije i Arbanaške. On, sve uz sultana, a ja se od njega nisam odvajao. On je znao sve šta ja trebam znati i šta znam, i vjerovao mi je. Ti nećeš da znaš šta ja znam o njemu. Znao njega, on držao do toga. Znam tebe, ti nećeš da znaš... I ne trebaš! Šta sam ja? Ko sam? Ništa. I niko. Starac. Stari starac koji bi možda sad i znao kako bi kad bih imao tvoje godine... Ali te jedno pitam: Šta je jedna žena, čengija, lijepa kaurkinja, ta tvoja, šta je ona jedna naspram svih žena i pašinih jada, šta? Ništa, eto šta je...
Hripa starac, a Ashaf zna o čemu mu govori iako ga uopće ne sluša. Zna i kad otac mora predahnuti. I kako će prstima desne ruke protrljati oči i dlanom svući niz bradu. I da će se kao zakašljati, ne bi li uhvatio zamaha i izbjegao pravi kašalj, pa produljiti s govorenjem. Zato i preču šta će starac doreknuti skrećući iz uobičajenoga toka misli:
– Ashafe, sine moj, izdat će te. Ona!
– Njemu ništa neće nauditi vaša buna... Ti misliš da ja ne znam... Urota s hamzevijama iz Orlovića... A ja sam sjedio pred sultanovim čadorom dok je Jašar-paša Tufo u čadoru sa Silnim sučelice sjedio. I znao za mnogo veće urote od ove vaše na jednoga pašu... I na sultana su, i na njega, ne boj se. Zavjere su i protiv njega krojene i kovane. Pa se razaznavalo. Znao i ja, koliko se god krilo. Uvijek se sve uzna... A ti misliš, starac sam, gluh, slijep, nepokretan. Ali, nos mi je ostao. Čim uđeš u moju sobu, ja namirišem šta je s tobom i u kakvom je stanju svijet uokolo tebe. Da i za tebe nisam izvještio, ne bih ti ni pametovao...


Skučenim vidokrugom svoje pendžerske skrivenosti, više uhom nego okom, Ashaf upija avlijski prostor, odakle dopire zveckanje daira, upinjući se i da vidi i da se ne prokaže. Misli mu čas šaraju za očima, čas bježe ka Orlovićima, odakle su sinoć trebale krenuti bundžije na konjima. Dosad bi mogli biti u Tabhani. Ni na sahat hoda od ovoga čardaka s kulom, gdje se tek dobahuljala silna Jašar-pašina pratnja – da uz njeg odorgija od današnjeg Jurjeva, ili Hrzuldana, pa sve do Aliđuna. Ali, ako Bog da i sreća bundžijska, neće ni dana iza Hrzuldana. Narodu dogorjelo do nokata. Došlo do guše. Muškinje im dižu u ratove. Sve ih se manje vraća... I još davati i za pašina dernečenja. Što nije pošteno, nije. Ubire harač i od vjernih. Ne vrijedi ni što ih se diže na vojsku. I što su u svakom pogledu odani Carstvu. I što je sâm Fatih, tvoritelj zakonskih normi, zabranio namete na one koji su ratnici. A ovaj paša nameće i vekil-harač. Da mogne ljeti plandovati kako mu se hoće.


– Ashafe, sine moj! Kolika je guja, kakav kurjak, kakva lisica, koliki ahmak, koja li je sve zvjerka ovaj paša morao biti da bi dogurao dotle dokle je?! Zato, ne hiti. Moje se svelo kraju. Paša će tebi prenijeti vekilat. Samo što nije potpisao punomoćstvo. Sada je došao i da bi na tebe prepisao. I, gotovo. Veselam! I sâm zna da si mu ti domaćin. Da ga ti zastupaš na ovome imetku. Da si se uveo u posao i prije nego što sam ja pao u postelju. Samo te još mjerkao koliko si postojan. Ovlastit će tebe da se brineš o svemu što je njegovo na četiri džemata. To je miran, siguran, državni život. Što će ti da budeš delibaša? Od čega ti je trošiti život junačeći se uludo? Država je država. Paši možeš i odsjeći glavu, državi nogom zavrat ne stade. Samo može ona tebi. I, šta si radio? Ništa! Gdje si bio? Nigdje! Umjesto da budeš državni čovjek, ti joj postao urotnik. Pusti se pustih pobuna! Šta je ovaj kadiluk u Bosni? Ništa. Šaka jada. Šta je ejalet Bosna u Carevini? Samo veće ništa i veći jad. I, ti hoćeš s dervišima u bunu? Na Carstvo da udariš? Zatrt će vam sjeme. Niko neće ostati iza vas da bi zapamtio dobrobit vaše bune. Svaka pobuna nosi i dobro, ali prvo donese odmazdu. Nastupe promjene tek kad se s lica zemlje zbrišu svi tragovi onih koji su htjeli silom. Neće uprava žive svjedoke svojih slabosti. Samo uludo glavu gubiš... I ti i tvoji derviši. Pusti ih se. Hamzevije su sami sebi takav život zadali. Dižu bune i u njima ginu za pravdu Božiju... Neko mora i tako...


Ashaf muči svoju muku. Hamzevije bi već mogle stići. Samo što nisu. Ako se ne odmaraju. Ili okružuju Vlasenicu. Jedino će ostaviti nezaštićen klanac prema Rogosiji. Tuda se ne bježi ni po danu. Ako paša i njegova pratnja i imadnu kad misliti o bjekstvu, nikom neće ni naumpasti da se tuda zaputi po noći
Sačekat će se na prvi mrak i navaliti po usnulim i iznurenim putnicima iz Stambola. Posljednje im je odmorište bilo na petnaest sahata jahanja odavde. Toliko bez zastajanja pređu zadnjega dana. Drukčije bi se, svraćanjem u han, putovanje otegnulo još za jedan dan. Ovako, pri kraju su s putovanjem i imat će vremena za odmor. A i paša je po dolasku razmetljiv. Svima pušta na volju, a posije pritegne dizgine i zavede red.


– Ashafe, sin moj, mene ne žali. Meni je svakako umirati. Za godinu, za dvije. Za dan, za dva. Isto je. Moje je prošlo. I, to što si naumio, neka si. Neka bude. Neka i bune. I idi s hamzevijama! Ali, drži se Rejhan-hanume. Nju spasavaj. To će ti glavu spasiti. Sultanskoga je roda. Sve pašine zasluge i sjedenje pod sultanovim čadorom na bojnome polju, sve njegovo ništa je spram njezinoga porijekla. Njoj će uvijek naći boljega pašu. Njemu nikada više prvu ženu... Paša je drznuo previše. Pretjerao preko svake mjere... Ni ovo nije obično mjesto. Do ovoga mjesta posebno je stalo sultanu Mehmedu. Prvo gdje je u Bosni zastao, ovdje je zastao. Je li ova divljina Džennet na zemlji, nije li? Ja ne znam. Ali, sultan se naosvajao zemalja kao nijedan vojskovođa što nije. Niti će ijedan. Svačega se nagledao. Bi li mu baš Vlasenica prirasla za srce, ne bi li, da mu, gore, gdje će se čaršija širiti, na brdu koje se zove Brdo i s kojim se gledamo iz ovoga našega mutvaka, da nije bilo šta mu je bilo? Grom sastavio. Pravo u lipu. Sultan se pod lipu sakrio od pljuska. Nebo se iznenada prolomilo. Imao toliko vremena da probere pod koju će od dviju lipa u blizini. Kako je svjetlica sijevnula, tako se lipa rascijepila. Kao kad se u šumi, od siline studeni, raspukne smrznuta bukva... Sila s neba pade: otkide se pola krošnje i tresnu na zemlju. Ali, s druge lipe i s onu stranu debla koje ne bî prema sultanu! Sultan to primi kao Božiju volju i Božiji znak. Zato je ovdje naselio svoje najodabranije islužene akindžije iz Bosne. Na ovaj i još tri džemata uokolo. A Jašar-pašu Tufu udostojio kule s čardakom u Vlasenici. Za njegove zasluge, a još više da bi se ovom havom liječila Rejhana, pašina žena i Fatihova rodica. Nju satire grudobolja... A gore, na Brdu, ima se podignuti njegova džamija. Sultan-Fatihova... Ali, paša kao paša. Daleko mu sultan od očiju. Predaleko. Umjesto da brine o gradnji, provodi se. Pravovjernima nametnuo glavarinu. Kao da se ovi ljudi Carevini i dalje ne odužuju slanjem svoje djece u askerluk... I još ovamo vojnu pratnju dovodi. I svirače. I da se osjeća domaćinski, i da je siguran, i da mu bude na veselje... Toliki provod ne može bez nameta. Ni toliki namet bez bune... A sve kad prođe, kad vama buna uspije, ili ne uspije, i kad dođu katili da kazne bundžije, reci da sam ja sve podmetnuo. Potvori na mene. Povjerovat će ti. Ne može biti uvjerljivije. Prihvatit će zato što oca izdaješ, a i bit će razumljivo da ja paši radim o glavi... Star sam i nejmam šta izgubiti, a i bilo je vrijeme da svedemo račune... Takvih računa uvijek imaju potčinjeni naspram pretpostavljenih... Bio ja živ, ne bio, potvori na mene. Moje je i predugo trajalo... Vlast će te omrznuti što oca prokazuješ, ali će, zato, u tebe steći neograničeno povjerenje. Misleći da si zauvijek dušu prodao, uzvraćat će ti kako bi te imali uza se... Učini tako, spasavaj ludu glavu... Znam ja, nećeš ti. Ti si i potaknuo bunu. I stavit ćeš joj se na čelo. I kaurku ćeš spasavati, makar i hudovica za tobom ostala... I neka ćeš. Kad je ginuti, nek je ginuti. I ti, i ja. Ja, znajući da i paša gine. Ti, radi ljepote; i ženske i bundžijske ljepote...


Ashafa trgaju misli. Hamzevije su dosad morale zauzeti busiju. Samo se čeka da omrkne i da Ashaf sa svojima krene iznutra. Pa će se i spolja udariti na kulu i čardak.
Nije još dugo. Mrak se ne hvata brzo, ali ni polahko. Samo što nije pukla buna. I bit će sve što njegov stari roditelj Abdulrezak Siruk govori. Pobijedit će, ali neće do kraja. Ubit će pašu. Zatim će biti zatišje. I narod će pomisliti da traje pravda. Potom će stići odmazda iz Stambola... Poslije će ljudi koji budu naseljeni na ova četiri džemata uživati u njihovoj pobjedi. Bit će im bolje zato što im mora biti bolje. I sultanovo će se ispuniti: bit će izgrađena džamija između dviju lipa na Brdu. Nisu ljudi, lipe su spasile Mehmeda Osvajača. Glavarina će biti ukinuta. I ne smije biti glavarine na pravovjerne. I, njega, Ashafa, neće biti. Ni njegove čengije.


– Babo! – viknu, pa se dosjeti da treba starcu stati pred oči, ne bi li, kroz sumaglicu preostaloga vida, pohvatao micanje njegovih usana: – Babo, odoh ja.
– Ne idi! – ote se starcu poklič. – Nije vrijedno tvoje glave.
– Da se pokušam nagoditi s pašom.
– A buna!?! – zadrhta starac. – A buna?!
– Idem... Niko ništa ne može izgubiti. Samo možemo dobiti. I on... A ni za bunu se ne brini. Kasno je da bi se zaustavila!
– Ashafe, sine moj, ti nejmaš šta izgubiti, ali on može dobiti. Kurjak je. Kad je pao Carigrad, a kad Arbanaška?! Dvadeset i pet godina je između. A on je toliko opstajao u vučijem brlogu sultanskoga čadora...
Ashaf ne sasluša starca rasturenog između pomisli da u mladićevu glavu usadi konačne istine o životu i misli da usijanu glavu ne treba puniti ograničenjima kojima je izatkao svoju mladost.
Sin je širokim kretnjama prelijetao avliju i već stajao pred Jašar-pašom.
– Presvijetli pašo, ja došao!
– Tako i treba, sine Abdulrezakov, tako... – paša poturi ruku pred mladićeve usne.
Ashaf, dok se priginjao da poljubi pridignutu ruku, s preneraženjem shvati da u paši prvi put vidi čovjeka. Izgledao mu je iznurenijim i od rođenog oca. Ali, ocu je, barem, sve otkazalo. Sva duša mu je stala u nos. A ovaj drugi, strašni paša, kojega je poznavao samo iz hitrih preleta avlijom dok ne zasjedne pod crni dud i pljesne dlanovima da otpočne svirka s igrom i pjesmom, ovaj je u gorem stanju. I vidi. I čuje. I hoda. I hoće. Samo, uzalud. U svemu istrošen. Satire ga bezdan između volje i mogućnosti. On je najobičniji starac čija je sudbina da umre kao da je zdrav i čitav.
– Ja sam došao da tražim... Da se na Brdu izgradi obećana džamija! Da se u ovome i tri susjedna džemata ukine glavarina na vjernike! I da mi dozvoliš da tvoja čengija bude moja žena!
Paša živnu. Ili se samo potrudi da načini takav dojam. Tek, Ashafu je opet izgledao onakvim kakav je bio dok ga je zagledao iz daljine: važan, zamišljen, odsutan, siguran u svoju nadmoć.
– Ashafe, dijete, trebao si oca saslušati dok si kretao ovamo. Drukčije te morao nasavjetovati. On se nikad nije usudio sa mnom ovako progovoriti. I da jest, znao bi da više nikad ne bi...
– Otac za sebe, ja za sebe. Svako za sebe. Ja sam došao da reknem svoje. Da tražim.
– Neću te razdvajati od oca. Zato i mogu pristati na ovakav razgovor. Njemu sam morao ostati dužnik. Od sveg Dunjaluka koji je tvoj otac ostavio iza sebe, sada ima samo tebe. Samo radi njega... Za džamiju ćemo još vidjeti. Bit će. Rečeno je da će biti. Data je carska riječ. Carska se ne gazi. Ne znam čemu hića... Nejma ni govora o ukidanju glavarine. To je moje pravo. Ovo je moje imanje... A čengija?! – podvrisnu paša, ali zastade mjerkajući zaškiljenim očicama mladićev trepet, pa stiša započetu galamu:
– Eno ti nje. Razvidi s njom...
Doreče da izgleda kao da je kazao pomirljivo. I već istoga časa odbaci prijetvornost i osorno pljesnu dlanom. Kao kad ispod duda izdaje komande.
Na poziv, priskoči momak, zelen i visok kao borić. Paša mu izmrmlja brze rečenice. Riječi su se nerazgovijetno sustizale i prestizale. Onda mu, odsječno, sve na turskom, zapovijedi i ispruženom rukom pokaza Ashafu da slijedi momka.
Pred vratima u prizemlju, na drugom kraju čardaka, momak mimikom objasni da će on ući, a da Ashaf popričeka.
Pred vratima se samo moglo razabrati da se nerazgovijetan razgovor vodi na turskom jeziku. Potom se začu ljutit ženski glas. Opet na turskom. Pa se opet ču mladić dok odsječno spominje pašino ime. Zatim momak iziđe ostavljajući širom otvorena vrata. Tako se Ashaf zateče sučelice sa djevojkom kojoj je već dva ljeta izmamljivao poglede i činilo mu se da i ona krade njegove.
Samo se oslanjajući na igrariju očiju, dvije duge zime koje je ona provodila u stambolskoj toplini, daleko od bosanske studeni, zamišljao je bliski susret. I smislio je da joj – pojavi li se i trećega ljeta – napokon pristupi. Bezbroj puta je, ne izgovarajući naglas, u sebi, utvrđivao riječi s kojima će joj prići. I kako će nastaviti s udvaranjem. Polahko. Natenane. Bez hiće. Dugo je ljeto. Ispleo je, u mašti, čitavu mrežu u koju će je saplesti i ona će, sama od sebe, izraziti namjeru da se ne vrati u Stambol. Ali, ispostavilo se da se nejma vremena. Iako ljeto tek započinje.
I, šta sad? Kako sad? Kako sve prekratiti, a da bude i onako kako je sa njom naumio?
Stajao je kao da je ukupan u prag na otvorenim vratima...
Djevojka doleprša iz dubine sobe. I, ne zastajući, prihvati ga za ruku. Kao da je bio samo perka, uvuče ga unutra. Jednako žurno, zamandali vrata.




ODMAZDA
Prvi predznak zla bî bjekstvo Ashafove žene, ubrzo se razazna da je viđena u blizini. Na puškomet od nekadašnjeg čardaka Jašar-paše Tufe. Na Brdu. U blizini dviju velikih lipa, gdje je naveliko građena džamija.
Uokolo se podigla velika halabuka. Dobro plaćajući, zlatom i unaprijed, odvajajući ih od već započetih poslova, Stambolije sakupiše i čuvene dunđere iz Osata, u kadiluku Srebrenica. Koji nisu htjeli milom, ne želeći pogaziti obećanje ili već primljenu kaparu, privedeni su silom.
Carsko je u pitanju i ne može biti prečega posla na Dunjaluku!
Neimarima su pridodane stotine prostih radnika. Dignuti su s redovnih poslova u polju i po šumi. Najviše onih vičnih sjekiri i konjima.
Pripadoše sjeći šumu, izvlačiti i guliti oborena stabla i tesati balvane. Na Brdu je izrastalo brdo greda i direka. Do tada su majstori ozidali kamenu osnovicu.


Mještani nisu bili prikučeni radnicima na Brdu. Gore im je bio uskraćen pristup. Ali, nisu ni dirani.
Sazna se da je i paša među Stambolijama i da rukovodi poslovima. Ali, bilo je važno da se iz Stambola ne pojavljuje crna konjica.
Vladao je čudan privid ni mira ni nemira, ali se narod poče uljuljkivati u pobjedi. Čak se umišljalo da je izvršavana Božija volja, koja nije protivna ni sultanovoj. Derviši iz Orlovića upozoravali su na oprez. Prekinuto je s dervišima. Smatrano je neuputnim i dalje surađivati s vječitim bundžijama. Svoj dio pravde sebi je prigrabljen, a i dervišima čast i hvala.
I nepotpuni uspjeh bune, bjekstvo Jašar-paše Tufe, preokrenut je u svoju korist. Mora da je prikrio bruku kako je pred Bošnjacima morao pobjeći u gaće-košulji, na golom konju i po mrklom mraku, klancem kroz Rogosiju, kuda se ne hodi ni s vojskom u po bijela dana, pa se, pokunjen, vratio i pristupio gradnji kao da ništa nije ni bilo. Ili je do dvora, hamzevijskim vezama, dojavljen uzrok pobune, pa se sultan smilovao? Ili je nešto o čemu bi se tek moglo nagađati? Ili se još ne može ni naslutiti...
Tek, živjelo se kao da se ništa nije zbilo.


Kako mu nestade žene, s Ashafom bî kao da je gromom pogođen. Obeznani se. Uprijeko se halali s razumom.
Ostalima bî draže da im ni to saznanje ili ikakav drukčiji srklet ne poljuljaju klimave razloge spokojstva. Radije su živjeli s uvjerenjem da je na najvišem mjestu svedena računica o njima time što je sve zabaljušeno.
Strijepnja je potiskivana jedrenjem utjehe u onome u čemu nisu uspjeli. Da je pašino ponašanje i trebalo kazniti, ali da je i preživio. Da nije dobro na carsko udariti, ali i da je napadnuta jedna jedina kula sa čardakom. Da je dignuta buna, ali nije i proširena. Da je...
Od misli su odgonjene i nove poruke iz Orlovića o opreznosti, pogotovo što je smatrano da ni derviši ne bi mogli dojaviti išta jasnije što se ne bi moglo dokučiti zdravim razumom.
Čak i da se kazna ne može izbjeći, ljepše je i ne misliti o tome.
Zato je, pokraj sluđenoga predvodnika Ashafa, olahko prevladalo mišljenje da je najbolje prekinuti s hamzevijama. Makar nakratko. Samo su im vraćali glasnike. Jednog. Pa drugog. Trećeg. Četvrti nije ni stigao. I računalo se s tim. Derviši su preponosni. Nam im ne dozvoljava da se nameću. A i lahko će im preboljeti. Dokučili su tajnu ljudske podlosti... Kasnije, kad se sve zaista primiri, oni će njima, u Orloviće, uputiti svoje glasnike. Jednog. Drugog. Trećeg! Uzastopno. Četvrtoga im, zar, neće vratiti. Derviši su dokučili tajnu ljudske lahkomosti. Proboljet će im i to.
Nije pošteno, ali je najuputnije.


Već prvi vraćeni glasnik trebao im je dojaviti o nagodbi iz Stambola da se dalje ne odgađa odmazda.
Drugi glasnik nosio je poruku da bi ključ utjehe mogao donijeti umjetnik El-Fahud i preporuke kako s njime postupiti.
Treći glasnik iz Orlovića objasnio bi im da je Jašar-paša, svojim vezama, još u Stambolu doznao da će mu biti poturen taj El-Fahud i da mu je preporučeno da mu doskoči kako god zna, te da je s time povezan i nestanak Ashafove žene.
Događanja su zaredala uporedo s nedolaskom četvrtoga glasnika.


Narodu satjeranom pod crni dud bî saopćeno da pobunjenici neće biti pogubljeni. Sljeduje im surgun. U njihove kuće niko neće biti naseljavan. I tako će prestati da postoji dosadašnja Vlasenica. Gore, na brdu, uz džamiju, izrast će nova kasaba... I da se derviše, zaštićene ranijim sultan-Fatihovim ukazom, neće dirati. Nije jasno utvrđeno njihovo neposredno sudjelovanje u pobuni. Za Ashafa bî obznanjeno da se njemu oprašata zato što je spasio Rejhan-hanumu i Jašar-pašu.
To ga i dokrajči. Naskroz smaknu s uma.
Zagledanje prema Brdu, gdje su se hitro odvijali poslovi na čudnoj građevini, još je gore uskovitlavalo košmar. Teret je bio pretežak. Silovit. Zato se i događalo da mu se, s vremena na vrijeme, izbistri razum. Ali, opet, nikako nije mogao dokučiti šta bi mogla značiti pitanja koja mu se vrzmaju mislima: Kako se paša mogao spasiti i zašto je žena pobjegla? Iza toga bi nahrupile nove misli: Kakav paša, ko je paša, kakva žena, ko je žena?
I, može li biti istinit glas koji je čuo dok je još sve razabirao: da je među ljudima na Brdu viđena i njegova žena? I je li joj bilo javljeno da ode, a ona prihvatila još dok je – prije stambolskih suđaja – tek bila pristigla skupina koja je uzrokovala frtutmu na Brdu?
Kako bi mu prosinula suvislija misao, tako su nova pitanja navlačila samo veću mrklinu. Dok mu i ne duhnu da krene na Brdo.
– Jašar-paša se pojavio kao sultanov nadzornik u gradnji džamije na Brdu. Gore ti je i žena. S njime... – bučalo je i dozivalo ga pameti, pa mu nestajalo bistrine, kao da je vlasenički vjetar raznese.
Birajući, u prosjevima dozvanosti, između mogućnosti da odbaci sumnju u ženinu prijevaru ili da je, prvo, prihvati pa, poslije, ili odbaci ili ozvaniči sumnju, zaglibi se u smutnji. Dok i ne odabra sumnju u ženinu nevjernost. Poslije, kad bi mu se opet javljao razbor, sve je povezivao s pošteđivanjem od stambolske odmazde.
Ako je tačno da je pomilovan i zato što je spasio pašin život, on ga nije spasio. Jedino je mogla Habib.
Budaletina, prepustio joj se neopoganjena tijela i sa čistim mislima o ljubavi kad je trebala prasnuti završnica bune čiji je bio glavni sudionik. I mora da joj je, u slabosti, svašta izbrbljao. I o buni. Otkrio joj i tajni izlaz. I zatražio da ona izvede pašinicu. I rekao joj gdje će ga pričekati.
Morao je ako je želio spasiti. Morala je saznati šta se sprema! Izgorjela bi u čardaku, s pašinom familijom, ili bila drukčije usmrćena, skupa s pratnjom... Bi! Hamzevije ne odstupaju od naumljenog. Jedva su mu popustili da izdvoji Rejhan-hanumu i tu igračicu koja mu je obećala da će mu biti žena. Nevoljno, ali su se opravdali time da je u pitanju časna sitnica. Teška srca, ali su popustili za te dvije žene, i to tek kad su saznali da su se one, u posljednji čas, već i izvukle iz čardaka.
Pašinica ga je izdala paši? Ili i nije... Nije! Bila mu je najiskrenije zahvalna što je spasio. Još više zato što je, misleći da paša neće izbjeći pogibiju, oslobodio muža. Rejhan-hanuma je, sutradan, otputovala s uvjerenjem da je hudovica. Tek popodne, kad je vjetar rastjerao dim s dogorjelih ugaraka, uviđeno je da je paša umakao.
Ali, kako ikako može misliti ružno o svojoj ženi? Zašto nije pogazila obećanje o udaji i pobjegla s pašom? Zašto nije ni pokušala krenuti s pašinicom u Stambol? Zašto, poslije, nije pobjegla? Mogla je. Mogla! Čim je sad pobjegla i nejma je.
Podala mu se pokorno i strasno. I, koliko se god upinjao, razmišljajući o njezinom ponašanju mjesecima poslije bune, nije mogao izdvojiti išta protivno. Ona je, i kad bi je šta priupitao o paši, samo šutila...
Prvo je dojavila paši, pa otišla po Rejhanu?
Dotad je paša imao samo toliko vremena da u gaće-košulji skoči na gologa konja i pobjegne prokazanim izlazom ka Rogosiji.
Jedino je čengija znala za tajni izlaz. On joj je odao da bi mogla izvesti pašinicu. Paša nije mogao znati. Raniji izlaz je zazidan, a ispod zemlje prokopan novi.
Ali, zašto i sama nije pobjegla s pašom, a ne da dojavljuje Rejhani? Ako igračica ima išta s pašom, a ima, Rejhana im je smrtna protivnica. To je morala znati.
Zašto, skupa s pašinicom, nije otišla?
Zašto nije pobjegla samo s pašom?
Ostala je jer je znala da će se paša po nju vratiti?
Rospija! Pašina muškost je takva da se može probuditi jednom, dvaput u godini, pa ostala u Vlasenici da bi se nauživala mladoga tijela?
– E, moj blentavi Ashafe! Izdao si! Sve redom si izdao! Derviše, oca, pašinicu, bunu, narod iz četiri džemata. Sebe si izdao nekoliko puta! Izdaja do izdaje i sve plaćene tuđim životima! I sve radi samo jedne žene...
– Jesam! Izdao sam sve što se moglo! Jesam, njoj sam za ljubav!
– Ali je i ona izdala.
– Ona? Da izda? Ni govora!
– Ili lažu da je na Brdu?
– Lažu! Kao psi. Potureno mi. Nije na Brdu. Nije!
– Otkud da paša dođe na Brdo?
– Paša se vratio zato što je morao. Da spere bruku pred sultanom Fatihom zato što ranije nije izgradio džamiju...
Pa je, opet, iz pameti smetao i ženu i pašu i bunu, i samo mu se još Brdo vrzmalo po glavi.


Bila je na Brdu.
Uz pašu.
Već mu se i bila popela na glavu s tim sinom Abdulrezaka Siruka. Te da misli da mu se sviđa. Te da se on njoj sviđa. Te, bi li imao šta protiv... Te bi joj on ionako – koliko je god odbijao – popustio. Opet je poveo na ljetovanje u Vlasenicu zato što se nije mogao odvojiti od nje, ali je poveo i zato što je znao da će mu ona, ne povede li je, grdno zamjeriti.
Navaljivala je još prvoga ljeta, čim ga je ugledala. Lijep je. Takvoga da je tražila lutajući i skrivajući se po Dunjaluku. I provjeren je. Otac mu je bio pašin najpovjerljiviji čovjek. Čak, s obzirom na njezin položaj, odgovara i porijeklom. Time se ni on ne bi trebao dalje prenemagati i zamišljati kako će je udomiti na sultanskom dvoru. Tamo bi se lahko razaznalo za nju i za pašu, pa bi oboje imali belaja. Ako i ne bi, živjeli bi, oboje, u strijepnji da će biti razotkriveni. Čak i da nije takvog osjećaja, šta će njoj stambolski dvor?! On je takav život preskupo plaćao da bi i ona bila obilježena istim prokletstvom.
Paša u početku nije pridavao značaj njezinom navaljivanju. Mislio je da je mlada i da će je proći. Prvi put joj je, pa joj se iščašila pamet. Ali, ponovilo se i dogodine. Još žešće. I postojanije. I opet je, i treći put uzamanjke, poveo. I, dao bi mu je i da nije predosjetio mladićev nemir. Ali, osjetivši da se nešta događa, okoristio se ispruženom rukom sudbine. Poručio joj je po mladom Turčinu iz posluge da je isprošena. Ali, stari kurjak, usput je slagao i da je Ashaf pristao da mu ona dojavi šta se priprema i šta mu je činiti.
Tako mu je i javila o pobuni. Svojim životom je mogla platiti spasavajući njegov.
I sada mu treba spasiti život. Zato je u tajnosti izbavio od muža. Neće je izlagati opasnosti. Činit će ono što najbolje umije. Zaigrati. Igrom omamiti. Stambolski pjesnik i crtač El-Fahud mora imati neku slabost. Umjetnik je.
Da mu već nije pomogla i prokazala kuda će uteći, već bi pašu, i bez svilenog stambolskog gajtana, strefila kob sultan-Fatihovih riječi.
Upamti, Jašare...
Tako mu je sultan ukivao u mozak.
Upamti, Jašare...
I sad tutnji pašinim mozgom i rastače mu šavove na lubanji. I početne dvije, i preostale riječi, koje je, svaku, bezbroj puta ponavljao i u sebi razlamao.
Upamti, Jašare...
Upamti...
...Jašare!
Jašare, upamti...
Ne!
Nije ga prvo oslovio. Bila bi to nježnost. Računanje s dobročinstvom unaprijed. Prvo je izrečena zapovijest. Zakovao mu je u mozak čim je otvorio usta:
Upamti!
Baš tako:
Upamti!
Tek potom ga je dozvao. Nazvao ga imenom. Da se zna. Da ne ostane mogućnost nejasnoće. Iako su bili nasamo i ni na koga drugoga nije se moglo odnositi. Ali, dorekao je njegovo ime:
...Jašare!
Upamti, Jašare! Jednom zanavijek! Čovjek je samo trun u oku vremena i stvoren je da se upravlja prema Bogu. Moje je da ljudima upravljam kako se ne bi osilili i postali trun u Božijem oku. Takav trun bi i mene žuljao! Moje je da do kraja svoga života i na prostorima ove imperije upravljam u ime Sveopćeg Dobročinitelja Milostivog i namirujem računicu ljudskoga ponašanja prema Bogu. Drukčije, zar bih bio Božija sjena na Zemlji!?
Pravda se ima izvršiti i u slučaju s džamijom u nahiji Birač, ejaletu Bosna. Ja sam tamo sebe zadužio pred Bogom i obećao gradnju džamije. Sami Bog je mene time zadužio. Na tome mjestu produžio mi je život i iskazao Svoje daljnje povjerenje u moje poslove.
Ja sam tebi, čim sam te i oslobodio drugih obaveza prema Carstvu, naložio da sve pripremiš, započneš gradnju i dovršiš džamiju koja neće biti nimalo drukčija od one u Edirnama. Jedino što će ova između lipa biti od zelenoga kamena. Zato što je Božije davanje da su u bošnjačkoj nahiji Birač majdani zelenoga kamena. Da takvoga kamena ima u Edirnama, tada bi obje džamije bile potpuno iste.
Džamija ima biti naspram lipa. I dužinom i visinom.
Zato sam ti tamo dodijelio posjed. I dao da se, zarad udobnosti carskoga službenika, podignu kula i čardak.
Ti, provjereno je, nisi podizao zlato iz carskih hazni namijenjeno gradnji džamije. Niti si unajmljivao neimare. Niti si išta učinio da se džamija podigne. Samo si tamo terevenčio i nametao glavarinu na pravovjerne. To je protivno mojim zakonima.
Kriv si.
Zato se ta džamija ima tamo podići pod tvojim nadzorom u najkraćem roku. Od početka proljeća do sredine ljeta. I ti si se, ljenčareći, po Bosni koristio tim rasponom vremena. Dvije godine uzamanjke. I treću si bio naumio na isti način plandovati.
Džamiju odmah započeti!
A ti Bošnjaci tamo, krivi su i oni. Iako su učinili kao da je baš po mojoj volji, nisu smjeli mimo moga odobrenja i zakona ove Carevine. Digli su narod na bunu. Zato će za tobom tamo odjahati konjanici i izvršiti odmazdu: raseliti narod. Narod će biti i kažnjen i zadovoljan što je ostavljen u životu. A na brdu, uz džamiju, svakako će izniknuti nova čaršija. I ljepša od sadašnje Vlasenice. Ljudi vole da im je džamija uz kuću. Naći će ih se koji će se naseljavati. Pogotovo što je to moja džamija. I što je na odabranome mjestu.
Moje je da bude pošteđen surguna pobunjenik koji je sačuvao život mojoj najdražoj rodici, tvojoj ženi Rejhani. Ne smije se dirnuti ni u derviše iz Orlovića. Ja sam im uvakufio zemlju oko Orlovića i dao da se izgradi musafirhana. Neka njih. Oni imaju moje odobrenje. U stanju su da prozriju i prezru ljudsku pohotnost.
I, upamti, Jašare, jednom zanavijek, ono o Bogu, sultanu, vremenu i trunu u oku!


Paša je daleko od sultanovih i Rejhaninih očiju. I moglo mu se, dok su se obavljali poslovi s džamijom između lipa, da se do mile volje nagleda svoje Habib. A i da mu bude od koristi. Ako mu ona neće pomoći, ko će? Ako je to okorištavanje, neka je! Sve je i uvijek na međusobnoj koristi. Ne postoji ništa izvan toga. I kad se radi na svoju štetu, i to je okorištavanje. Sve ljudsko na tome se zasniva. I uvijek se može objasniti i sasvim suprotnim od onoga kako to sebi razjašnjavamo ili mislimo da je zaista tako. Vazda su po srijedi upotrebe. Koliko god se radilo o dobrim namjerama, sve se, i uvijek, može objasniti zloupotrebama. Ovisno o pristupu i položaju upletenih. Ne izgleda li urađeno s najboljim povodom, ali učinjeno isponova u drukčijim okolnostima, sasvim drukčije? Najčešće i potpuno suprotno. Korist se izmiješa. Prezamršeno isprepletena da bi se olahko ili ikako mogla rasplesti.
Zato, zašto i da ne kazni Habib? I ona je njega, najnemilosrdnije, unizila udajom za krvnika, za Ashafa, sina njegovoga pratioca Abdulrezaka Siruka. I nije li i to između njih troga isprepleteno i zamršeno da bi se moglo tumačiti i kako jest i kako nije?


El-Fahud se približavao neumitnije od smrti. Nesvjestan da može razobličiti pašinu prijevaru. A od toga do mogućnosti da uzna, premalehno je rastojanje od same smrti. Ni koliko za debljinu svilenoga gajtana. Zadavljen paša, mrtav paša. Neće stići nasladiti se osvete. S njime će biti gore nego i s Ashafom. Kao što se sin njegova potčinjenog htio osvetiti njemu, tako se i paša naumio osvetiti svome natčinjenome, Mehmedu Fatihu. Njemu, lično!
Koliko je razloga za to stekao?! Nejma broja kojim bi se izrekli! Tolike godine zajedno. I uvijek uz njega kao zadnje pašče. Pa i na samome kraju, kad su napokon odvojeni, nije mu dao da se razrahati, nego mu starost zagorčava određujući gdje će imati ljetnikovac. Ni to mu nije dosta, nego mora nadgledati i gradnju džamije. A Fatihu naumpala još i boljka najumilnije rodice Rejhane. Da se ona, usput, ovdje liječi zrakom!
Džamiji svaka čast. Ali, šta ih je u Carevini koji se razumiju u takve poslove i kojima je najveća čast da budu nadzornici?! Zato, pokušao je izbjeći. Misleći da će sultan ili zaboraviti na džamiju u bosanskoj zabiti ili da će se dosjetiti da za nadzornika odredi nekoga kome to priliči...
E, i paša je smislio šta je smislio.
Ama, i sultan je svoje. Šalje El-Fahuda.
Zato i Habib ima učiniti svoje. Ali, samo dotle dok ga ne obenđija i da on, u zabunluku, nacrta džamiju kakvu žele i sultan i paša. Dalje je neće zadržavati. Zar da na njegove oči bude još veća kahpija nego što je to već postala pristajanjem za sinom Abdulrezaka Siruka? Mada bi i ovo bilo bolje: El-Fahud kao njezin izabranik! Ali, to joj neće učiniti. Vratit će je Ashafu. Njegov naumljeni krvnik, njezin blagoslovljeni maženik. Bože moj mili i dragi! Ili tako i biva? Kao i s njim i sa sultanom...


– Nije na dobro! – jeknu u mnoštvu neimara i njihovih pomoćnika koji su raskivali skele kad ugledaše da pokraj građevine, u prikrajku, sjedi odrpanac i, zagledan u džamiju, šara po čagetu.
– Nije na dobro! – jeknu pašinom utrobom kad mu javiše, zavaljenom u sjenci džamije, ko je stigao i da se odmah dao na svoj dio posla.
Upamti, Jašare!
Zato li mu ga i šalje. I poručeno mu je da će ga poslati. Kao, da mu bude na pomoći. Tarih da sačini. I nacrta džamiju.
Za tarih, dobro. A i tarih se mogao napisati i u Stambolu. Ali, neka. Za tarih, uredu. Ali, zašto i crtež? Da se sultan divi svojoj zadužbini?! Mehmed Fatih nije zanesen insan. On se ne divi. On je Osvajač. On je Silni. Navikao je da se njemu izražava divljenje. A i zna kakva je džamija u Edirnama.
Fatih ne bi bio Fatih da nije uvijek na oprezi. Hoće da provjeri. Da se uvjeri i je li ga Jašar prevario. To hoće!
Džamija ima biti naspram onih dviju lipa. I dužinom i visinom...


Paša nije obraćao pažnju na sastavljanje tariha. El-Fahud brzo sroči stihove. Bio je vičan bošnjačkom jeziku. Vjerovatno i vješt pjesnik. Ili ga je nešto ponijelo. Ali je završio bez muke. I opredijelio se da iz prve ruke napisano ostane uklesano u kamenu nadvratniku:
Divote Rijetkoga Viđenja Evo Narodu – Allahova Džamija, Allahinemrile, Mehmedov Ihram, Jarabbi, Amin!
Jašar je samo pogledao po papiru. I proslijedio ga klesarima. Nije moglo da mu za oči ne zapne da svaka riječ počinje velikim slovom. I, to pridade pjesničkoj slobodi. Ni inače se nije petljao u pravila kojima se rukovode pjesnici. Smatrao je da je to područje i u samom Kur’anu propraćeno sa sumnjom: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade?* Da bi od toga bili izuzeti samo oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji često Allaha spominju. A to je već, zaključivao je Jašar-paša, Božije i ni nakraj pameti mu nije bilo da se još i u to miješa. Doduše, ponešto je znao i o tarihskoj vrijednosti riječi u brojevima, ali se ni time nije opterećivao. Jedino je pomislio da se, možda, mogao sastaviti i ljepši tarih. Ali, isto tako, mogao bi biti i slabiji. Za ovaj mu se činilo da i nije hrđav.
Čim se postavi kameni nadvratnik s riječima ispisanim bošnjačkim slovima, okončat će se pašine obaveze. U međuvremenu će majstori dovršiti postavljanje rezbarije na mimberu i ćursu i biti uređen harem uokolo džamije. I sve će biti gotovo. Zato nije nalazio za shodno da El-Fahudu zamjeri zašto se nije opredijelio za zapis na arapskom. Niti je provjeravao je li dopušteno da se tarih ispisuje bošnjačkim pismom. Uostalom, već je pred džamijama nailazio na nadvratnike ispisane slovima koja nisu arapska.
Ali, crtež!
Pašu je mučio crtež. I zato nije trebalo mamiti mladićevu podozrivost izražavanjem sumnje u tarih.
El-Fahud je učen. Završio je škole u Konyi. Takvih se uvijek treba pribojavati.
Ama je i paša školovan. Manjom naukom iz knjige i većom iz života. Kroz Konyu je samo projahao kad se kretalo na Konstantinopolj. Drukčijim, višim školama bavio se u životu. Valjalo mu je tolike godine biti uz Mehmeda Fatiha! A da bi se uz takvoga bilo, šta je škola trebalo izučiti!? Gdje je on sve bivao sa sultanom? Hej!


Izgledalo je da će, ipak, izići na dobro. Da će ispasti najbolje. Mladić je vukao široke poteze guščijim perom umakanim u mastilo spravljeno gnječenjem zofinih bobica. Nije obraćao pažnju na sitnice. Zanimali su ga obrisi.
– Kud će bolje! – sabirao se paša.
Jedan. Drugi. Treći crtež. Nezadovoljan, gužvao je i bacao oko sebe papire. Ali je i svaki novi bio samo poput skice. Bez pojedinosti. Ne može se ni naslutiti od čega je napravljena džamija.
– Ne može biti bolje!
Ali, perspektivu prenosi do kraja. Kao i u stvarnosti, građevina je uža od prostora između lipa. Na crtežu zjapi i praznina između krova i krošnji.
– To ne valja! Nimalo...
Džamija je na vrhu brda i El-Fahudu treba namjestiti da sjedne na mjesto odakle će mu izgledati kao da je ispunila sav prostor među lipama! Samo valja izmaći mladićevu stoličicu nizbrdo. I ukoso spram džamijskoga lica. Tako ga nazgodati da pred crtačem ostane ukošen pogled odozdo.


Paša je našao mjesto. Odatle je onako kako treba biti: Džamija ima biti naspram onih dviju lipa. I dužinom i visinom.
Ali, mladić kao da se gradi nevještim. Pomjera tronožac. Nosa ga. Sâm sebi traži mjesto odakle će skicirati. Ni približno pašinoj želji.
Uz to, nepodmitljiv je. Prezire i razgovor o zlatu.
Ali, Habib! Njezinoj igri neće odoljeti. Koga ne bi raspametio njezin ples?!
Iako najbrižljivije pripremano, čak i to pade u vodu.
El-Fahud ne pokaza zanimanje za razigranost ženskog tijela.
Eto ti sada!
Ali, ni paša ne bi bio što jest da se ikad pomislio predati. Doznao je da se mladić raspituje o dervišima. Ima li ih u blizini? Koliko je do Orlovića? S tamošnjim dervišem Hamzom učio je znanosti u Konyi.
Dobra uputa Jašar-paši.
Ima derviša koji slave Omera Hayama i vino. Možda je ovaj navikao na mlaka istočna pića. Po Bosni su, s islamom, iskorijenjeni vinogradi. Ostalo je ponegdje tek toliko grožđa da se loza može uplesti i načiniti svod koji čini hlad za sjedenje. Usput, i da se pojede pokoji grozd. Niti u Bosni ima veće potrebe za grožđem. To nije voće koje može stajati uzbrano. Najbrže se kvari. Ako se uzgaja u vinogradima, može se upotrijebiti samo za spravljanje vina. A vino je haram.
Ali, ostale su šljive! Zato što se mogu i jesti i pretvoriti u pekmez, bestilj i džem, a i sušiti. Kaurima je pušteno da od nje peku rakiju. El-Fahuda treba ponuditi rakijom! Zamirisat će mu. Nenaviknut, pit će je kao vodu.


Stranac ispljunu s najvećim gađenjem. Kad je, počašćen iz maštrafe, pomislio je da je voda ili šerbe, pa, s povjerenjem, srknuo dobar gutljaj.
Kad mu je ponovo podmetnuta, nalivena u bardak namjesto vode, podsjetio je da je pod sultanovom zaštitom i potom se požalio i samome paši.


Samo što nije i Aliđun. Polovica ljeta. Dotad su poslovi na džamiji privedeni kraju. I ostalo je samo da se pošalje glasnik u Stambol. S crtežom džamije. I da se odatle odobri da džamija sultana Mehmeda Fatiha može proklanjati.
Paša je svoje završio. Nije njegovo što El-Fahud kasni. Ako kasni. Njemu se, očito je, ne žuri. Mora da se i on ravna po roku koji je njemu dat. A ako već ne hiti, neće biti štete da se zajedno zapute hamzevijama. Neće mnogo izdangubiti. Naobdan će.
Pašu su pozvale hamzevije. Znaju da i on zna da su oni pod sultanovom zaštitom. Hoće ga poniziti, računajući da im neće pregorjeti zavjeru i da se neće odazvati. Ali, baš će otići.
Prvim ponedjeljkom po Aliđunu, na Kušlatu, na zaravni, povrh stotinjak metara visoke stijene, uz džamiju se okupi mnoštvo svijeta. Derviši čine veliki zikr.
Mladić, vidljivo zadovoljan, prihvati poziv...


Poslije zikra, derviši su se prihvatili nargile.
Jašar-paša je prezirao pušenje. Ali, na navaljivanje, prihvati čibuk. Zanebesa mu se već od prvoga povlačenja. Čuo je da je to tako s nepušačima. Pogotovo što derviši ne drže do vrste duhana. Vjerovatno su nargilu napunili najjeftinjom krdžom.
Kad do njega ponovo dođe čibuk i kad opet potegnu dim, shvati da nije duhan.
Bili su visoko. Među oblacima. Odozdo, iz dubine, nije se čuo huk brze planinske rijeke Jadra dok se uliva u Drinjaču. Gledana odozgo, s visine, i Drinjača – iako uvećana Jadrom – izgleda tek kao sitna vijuga, poput zmije koja bešumno mili u skori susret velikoj Drini.
Dok se paša ne dosjeti da se oko njega, na zaravni navrh stijene, iz nargile dimi konoplja.
Znao je da Bošnjaci ne puše marihuanu. Kao što uzgajaju tek pokoji trs grožđa – i konoplja im služi samo za tkanje. Počupane biljke kisele u protočnoj vodi, pa, upornim udaranjem prakljačom, načine vlakna i od njih pletu kanafu i prepliću je u konopce. Tkaju i platno. Izbijele ga, te, iako grubo, bude mekše od sukna. Pristaje i na golo tijelo. U gaće-košulji od ove tkanine paša je i pobjegao iz svoga čardaka.
Listove suše i mrve samo Turci u Bosni. I neki derviši. Kad to puše, sâmo ili izmiješano s duhanom, onda to zovu marihuanom. Znaju spravljati i hašiš. Dobijen i primitivnim načinom, hašiš djeluje deset puta jače od marihuane.
El-Fahud je punim plućima udisao iz nargile. I zacakljenim, nasmiješenim očicama zahvalno gledao prema paši.
Ačkosum!


Ni El-Fahudu nije bio dat rok duži od Aliđuna.
Konjanici stigoše iz Stambola sutradan po zikru na Kušlatu. I ne sjahaše, a kazaše da ne mogu čekati. Ionako kasne. U putu su zaustavljani po hanovima, s porukama da se vrate u Stambol, ali su nastavljali putovanje. I oni koji su ih ustavljali složili su se da je sultanski muhur s kojim su krenuli na putovanje važniji od naređenja koja su u međuvremenu izdavana brzim konjanicima da ih odvrate od putovanja.
Ipak, može biti da nešto nije uredu. Zašto istoga dana moraju natrag? Ne mogu čekati ni da se ispeče prvi sloj mesa na volu koji se okreće na ražnju. Mogu popričekati samo koliko da im se konji malko odmore.
Paša se uspaniči, ali ga dočeka smirući El-Fahudov pogled. Zadovoljni crtač, u čiji je čador donijeto čitavo breme sasušenih listova konoplje, dade riječ Jašar-paši da se ne treba brinuti. Crtež će biti sačinjen pred izaslanicima iz Stambola. Za sebe kaza da bolje crta nego što ispisuje tarihe. Podsjeti da je tarih sastavio iz prve. I crtež bi. Ali, nije odmah mogao dokučiti smisao. Nešto mu je falilo. Ne zna šta, ali je uporno tragao za mjestom odakle će crtati, misleći da će mu to donijeti rješenje. Zato se uporno premještao. Ne može nacrtati kako bilo. Mora biti dostojno onoga koji ga je poslao čak ovamo. Ali, brzo će završiti. Čineći skice, uvježbao je konture.


El-Fahud, obenđijan marihuanom, i ne obrati pažnju da ga je paša posadio na mjesto na kome je svakoga jutra zaticao stoličicu, pa je odatle premicao i tražio gdje će se postaviti. Sada sjede. Ne pomače tronožac. Prvi put odsjede na mjestu koje mu je uporno nametano. I u trenu shvati da je to položaj za kojim je tragao.
Koliko ga je malo dijelilo od onoga za čime je tragao!? Nije trebalo izmicati tronožac. Samo sjesti. Zasjesti tu gdje ga je stoličica svakoga jutra čekala!
Vukao je brze pokrete olovkom. Već je i žmireći mogao uspostaviti linije koje dočaravaju izgled džamije.
Na papiru je izranjao prelijep crtež. Zato što se doimala krupnijom nego što jest, džamija mu je izgledala čak raskošno. Sultanski!
To je to! Takvu je već vidio u Edirnama!
To je to! Čim je ugledao, na nešto ga je podsjetila ova džamijica u Bosni. Nije kamena. I manja je. Izrazito manja. Zato li je, i nesvjesno, tražio mjesto odakle će postići da i ova na crtežu bude kao ona koju je ugledao u Edirnama? To! To je to! Kako se nije mogao dosjetiti?! I po sjećanju je mogao nacrtati edirnsku džamiju. Ali, upravo zato, ne dosjetivši se, tragao je za pogledom koji će popuniti praznine između lipa i džamije, a vrh krova izravnati se s krošnjama. Time, prividno izgledajući znatno komotnijom, ova džamija nije drukčija od one u Edirnama.
Sličnost mu je bila bitna samo kao otkriće s kojim je napokon shvatio da će tek tako ostvariti strukturu crteža dostojnu vlastitoga umijeća. I opravdati se u sultanovim očima. Da je nacrtao džamiju onakvu kakva je, ne bi zavrjeđivala ni umjetnikov napor, ni sultanovu brižnost. Zato i postoji umjetnost: nedokučivo široka lepeza iluzije u oponašanju stvarnosti...
Ali, opet, da je El-Fahud brzo dokučio ovo čega je napokon svjestan, ostao bi bez prisnijeg poznanstva sa starim pašom Jašarom, a on ga je doveo u vezu sa zaboravljenim znancem iz mladih dana u Konyi, dervišem iz Orlovića, Hamzom Bošnjakom. Taj susret, opet, omogućio mu je saznanje da se u zemlji Bosni slobodno sade polja konopljom. U Bosni mu neće nikad uzmanjkati plavičastoga dima koji krijepi i smiruje dušu. I satire tijelo. Ali, tijelo je, ionako, tek dunjalučki omotač duše...
– Evo crteža, čestiti pašo! – kliknu mladić. – Ljepši je negoli da sam crtao džamiju u Edirnama.
– Nije to lijepo! Ja se brinem o tebi, a ti mi se podsmjehuješ! – obrecnu se paša.
– Čestiti, pašo! Samo riječima opisujem ono što moje oči gledaju, što moja duša osjeća i što sam prenio na papir. Jedino se tako postigne savršenstvo crteža: jedinstvom očiju, duše i ruku!
Nadalje se paša mogao pretvarati da je nevješt. Godilo mu je da čuje kako i mladić svojim zadovoljstvom potvrđuje da je napokon nastupio trenutak likovanja.
Najzad! Gotovo je! Sve!
Konjanici mogu ka Stambolu.
Ali, umjesto da im preda dobro zaštićeni smotak papira, mladić raspakova crtež i s njim se primače džamijskim vratima. Paša ga preprati u korak. Šta bi El-Fahudu? Šta će, sad, biti?
Nije bilo razloga nezadovoljstvu: mladić zadiže pogled i na poleđini crteža prepisa tekst tariha.
– Još jednom. Nije zgoreg! – kaza sa sjajem u očima.
I to je uredu. Ne fali što je još prije petnaestak dana tekst bio otposlat u Stambol. Ionako ne piše ništa sumnjivo. Da išta nije uredu, ne bi paši promaklo. A i iz Stambola bi – po konjanicima koji su došli radi crteža – već poručili da se tarih ne uvažava. Uostalom, zar bi sultan slao svakoga da na licu mjesta ispiše tarih? A poslao je vrsnog umjetnika.


El-Fahud ode sa stambolskim konjanicima.
Brzo su se razdvojili.
Oni će svojim putom, na stambolski drum. Njega više nije zanimao Stambol. Žurio je u Orloviće, starom prijatelju, svojim hamzevijama. Darivat će derviše sjajnim dukatima. Njima ga je obilno nagradio Jašar-paša...
– Oni su derviši hamzevijskoga tarikata. Prezreli su novac, ali je bolje da im se nađe. Zlu ne trebalo, u zlu da zatreba. A i da im ne budem na teretu... – premišljao je El-Fahud napuštajući brdo s džamijom.
Zanesen, pjesnik i crtač ne pridade pažnju unezvjerenome mladiću pokraj puta. Ali, taj se prepade odrpanca na konju. Izgledao mu je gore i od samoga sebe. Preplaši se konjanika i dade se u suludu trku.


Trkač je bio Ashaf Siruk.
Nije se zaustavljao dok se nije primakao uskomešaloj i bučnoj gomili. Svjetina se veselila. Vo se vrtio na ražnju. Čula se i svirka.
Svirka!
Svirka?
Skladno ponavljanje zvukova podsjeti ga na njegovu čengiju.
Ko je ona? Šta je ona? Gdje je ona?
– Gdje je ona!?! – vrisnu raspomamljeno.
Na to mu neko, kao da je na to jedva čekao, odvrisnu. Za njim potciknu drugi neko. Vriska samo pojača veselost žamora.
Ashafova pomagljavija gubila se u zaluđujućoj larmi veselja. Ali, ne dozbuni se. Pridođe mu misao da se više ne treba bojati ljudi. Učini mu se da se nimalo ne razlikuje od gomile uokolo. Iako je, još do maločas, njegovim bolesnim mozgom sijevala misao da više ništa s njim ne može biti uredu. Sve dok ga nije uplašio odrpanac na konju. I to zato što je izgledao gore od njeg. Zato ga se i prepao. Već je o sebi bio umislio da je najgori. A sada i ova razularena svjetina...
Tek, osokoljeni Ashaf nastavi sumahnuto trčati. Više se nije skrivao. Niti se potkradao. Niti puzio. I ne trčkara na prstima. Nije više kao zvijer. Kao sjenka čovjeka koji se konačno rastavio od pameti. Dosta je bilo vucaranja uokolo. Kao zadnje pašče. Jeo gnjile džanarike. I zelene jabuke divljake. Spavao po dumačama prepunim žare. Nadgonio se sa životinjama na koje nabasa. Ili su one natrapavale na njega...
Osjeti da su mu crijeva slijepljena...
To najviše osjeća: crijeva.
Slijepljena crijeva?
Šta su crijeva?
Nekako, promaljujući se i kroz slijepljena crijeva, javi mu se misao da bi najbolje bilo da ne nađe to za čime traga.
Za čime traga?
Za kim?
Šta traži?
Ne zna. Zaboravio. Da zna, ne bi bio lud...
U jednoj od prethodnih noći, u jednom od razapetih čadora, zapazio je sjenu koja mu se učinila poznatom. Ali, nije se mogao prisjetiti. Zavukao se u kupine i zaplakao. Tiho. Cvilio je kao zvijer.
Naredne noći, ispod istoga čadora, bila je ista sjena.
Svi čadori su isti. Pogotovo su u mraku jednako izgledali. I oni u kojima su bili neimari. I njihovi pomoćnici. I Jašar-paša, ako je istina da je i on tu. I ona? I ona! I ona... I ona!
Ona?
Mili i Dragi Bože, ona!
Žena radi koje je izdao bunu. Koja je izdala njega. Pobjegla. Nejma je. Nejma. Nejmaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Ali, sjeti se da je bila. Žena. Njegova. Habib. Drukčija od svih ostalih žena u Bosni. Sve u Bosni imaju a na kraju imena. Po svemu drukčija. A sad mu je jasno da je bila drukčija samo po krnjavom imenu.
I, sada, dok u vrevi svjetine, usred dana, trči onuda kuda se noćima i noćima šuljao poput sjenke, sjeća se samo nedostajućeg a sa kraja imena. I ono ga, jer nije stajalo na mjestu gdje bi trebalo, jer toga a nije ni bilo, a kad ga nije ni bilo – onda ga i nejma, ni na šta ne podsjeća. Samo sjena nepostojećeg a.
Sjena!
Sjena?
Sjena! Jest, sjena...
Sjetio se čadora sa sjenom! Zato promijeni pravac bezglavoga trčanja i usmjeri se prema mjestu gdje je po noći bila sjena na koju, paleći se i gaseći, s vremena na vrijeme, njegovim mozgom prosine jasno sjećanje.
I, evo ga: u čadoru sjedi Jašar-paša Tufo. Zadovoljan. Prezadovoljan. Izdvojen od rulje koja se, ne znajući da to čini, veseli i njegovoj radosti. Neimari su isplaćeni. Plaćeni su dobro i njihovi pomoćnici. I svi preostali pomoćnici raznih pomoćnika. Sad se svi vesele. Popodne će se razići. Svako svojoj kući. I on će. Otići će odavde i Jašar-paša. I on će danas. Mada mu nije hiće. Glasnici su tek otišli. Ako bi se šta i posumnjalo, do u Stambol im je – koliko god podbadali konje u slabine ili ih mijenjali po hanovima – petnaestak dana. I još najmanje toliko treba da bi ovamo stigli katili sa svilenim gajtanom. Sve u svemu, mjesec. Duže od polovice mjeseca mogao bi ovdje plandovati. Ali, neće. I on će danas otići. Samo što neće svojoj kući. Moći će birati kuću. Gdje mu se god prohtije. Ali, po Evropi izvan Bosne i izvan Rumelije. Među kršćanima. Nejma mu više mjesta u granicama Osmanskoga carstva. Izvan njega, bit će siguran. S tovarom dukata, može sebi priuštiti da živi gdje mu se hoće. Nejma vladara koji neće prihvatiti na peškeš deset oka zlata i pružiti mu utočiše. Ali, primit će ga i poradi pašinog otpadništva od sultana Fatiha.
Kad bi im došao gole guzice, bilo bi upitno njegovo otpadništvo i vjerovatno bi ga se – za dobar otkup – i vratilo njegovima. Ali, sa zlatom koje preko svake mjere premašuje visinu moguće otkupnine, i samo otpadništvo bit će mu pripisano kao velika vrlina.
I još kad bi samo ona htjela! S njim! Pa, zajedno u Evropu. Gdje bi im bio kraj!?!
Nakupio se dukata obmanom pri gradnji džamije u Vlasenici. Sa njim su, kad je posljednji put prispio na ljetno bivkovanje, i prvi put bio izvan čardaka, došla tri tovara zlata da bi isplatio radove. Toliko je, tačno, odmjereno prema troškovima izgradnje džamije u Edirnama, i još pridodato na otežanost uvjeta za rad u Bosni i na kratkoću roka. A šta je on od toga potrošio? Šta? Ništa! Ništa spram dobijenoga i spram troška koliki bi bio kad bi plaćao da je građeno zelenim kamenom. Trebalo bi dvadeset puta više majstora... Trebalo bi pedeset, i stotinu puta, i više od stotinu puta više majstora da bi se na vrijeme isklesali i ozidali zeleni kamenovi iz vlaseničkoga majdana. I nejma šta sve ne bi trebalo kad je odobreno toliko zlata da se plati što se treba platiti kako bi se brzo načinila džamija kakva je i u Edirnama. Samo što ova nije trebala biti od bijeloga, već od zelenoga kamena.
Mogli bi živjeti kako im se hoće. On ima zlato. Ona, mladost. Kud bi više na Ovome svijetu!
A i dosta mu je prijetvornosti. Za sva vremena Ovoga svijeta, dosta!
Prikriva je otkako je rođena na tek pokorenome Lezbosu. Tajio je od svih. Pogotovo od Rejhane. Nikome se nije smio povjeriti. O njoj ništa nije smio znati ni Abdulrezak Siruk, koji je o paši znao što ni sâm paša nije...
Čim je dijete postalo curetak i čim je on, sudjelujući s vojskom sultana Mehmeda Fatiha i u pokoravanju Albanije, umirovljen, priključio je sviračima u svojoj pratnji pri dolaženjima na ljetna bivkovanja u Bosni.
Sa sultanom je napokon namirio račun. Ako ga je već mislio nagrađivati za sve što mu je valjao u životu, onda je paša utajom blaga namirio račun. A i za svu snishodljivost tokom odane službe, vratio mu je drvenom namjesto kamenom džamijom.
Sada više nejma ni Rejhane. Napokon mu ne diše u potiljak. Sva bolesna i bez želje za mužem kao muškarcem, svu svoju ženstvenost proćerdala je odvraćajući mu poglede od svake žene na koju je mogao i pomisliti. Sada se i toga odrekla i nije ni pomišljala opet krenuti za njim u Bosnu. Ni spasavanjem zdravlja posebnim zrakom na pitomoj planini, nije htjela još jednom provjeri sudbine izložiti ono života što joj je ostalo. Niti je i pokušala osujetiti njegov odlazak. Krenuo je na dalek put po izričitoj zapovijedi samoga sultana, a takvoj volji ne suprotstavlja se ni najumilnija rođačka povezanost.
I, otkud mu se Rejhana i sad upliće u misli?
On bi da s njim, ipak, krene – ako je kakogod privoli na put – ova druga žena. Ali, ona neće. Neće!
– Obećao si mi da ćeš me vratiti Ashafu!
– Jesam. Rekao, rekao. Porekao...
– I nije samo sirotinja. I bogat je. Ima dušu. Dušu ima. Dušu...
– Ma, kakva duša!? – odvraća joj.
Uzaludno je razuvjerava. Ona hoće da postoji duša i na Ovome svijetu.
– Duša nastaje tek kad tijelo prestane. Da i duša postoji na Ovome svijetu, umrla bi s tijelom. Ne umire pola čovjeka. Uvijek umre čitav čovjek da bi se rodila duša i da bi se imalo sa čime živjeti na Onome svijetu! – govori joj paša.
– Zlato, ono treba! Sirotinja je izmislila ljubav! – ukucava joj u pamet.
– A ja? Šta sam ja tebi? Šta!? – pita Habib.
– Ti si drugo. Drukčije. Ti si drukčija. Ti si meni na prvome mjestu.
– Eto, vidiš! – kaže ona.
– Nije to. Ništa ne vidim. I nemoj me tjerati da poradi tebe pristanem na ono što nije, niti može biti. Svašta sam vidio u životu, a nisam se uvjerio u mogućnost ljubavi koja nije roditeljska.
Pa šute. Zaogrnuti svojim naumima za koje traže posljednja uporišta u riječima.
– Svilena mu je duša, babo! – zajeca Habib.
– Samo je svilen gajtan, šćeri! – kaza, ali ga oprži njezina suza na dlanu.
– Ja ću ostati s njim... – kaza ona svoje.
Stari kurjak Jašar-paša Tufo prigrli svoju dragu i voljenu Habib. I dao joj je ime s takvim značenjem. I uvijek mu je bila i Draga i Voljena. I čitav život je ispunio misleći da će mu jednom uspjeti da, svojim odnosom naspram nje, dostigne značenje njezina imena. I da ona bude toga svjesna.
Nježno. Umilno. Kako nikad nije milovao ženu, suznim dlanom gladi joj ramena. Niti se tako može milovati tuđa krv. Tuđa može i nježnije. I umilnije. Samo ne može ovako.


Prizorom u pašinom čadoru, pred kojim u trenu zastade, ne čuvši razgovor, Ashaf Siruk bi doujeden za srce. Ne otrpje vlastitom pogledu. Samo muklo kriknu. Da ga niko ne ču. I taj muk potonu u njemu kao da se utopi u Drini.
Tako ga i nestade. Samo ga nestade. Kao da ga dan – umjesto noći ili Drine – proguta.
Niti ga više ikad iko i igdje vidje.
Uzalud ga je tražila i njegova žena.


Habib se, na kraju, priključila putujućim sviračima po Bosni.
Zbog majčinoga porijekla – bila je crnka na poseban način – mislilo se da je i sama Ciganka.
U čergi je i završila. Našla u skitnji konačni smisao. Ne gubeći nadu da će negdje, na nekome teferiču, kraj puta, na nečijem veselju, da će igdje ugledati Ashafa.
Tako je i živjela. Sretna u nadanju. Mrtvi otac joj nije naumpadao.


Otac je umro na njezine oči.
Kad je, rastajući se s Habib pod čadorom ispred drvene džamije, zadigao teški dlan da mahne pratnji za pokret, ugleda razoružane askere iz svoje pratnje. Pod sabljama su ih držali konjanici iz Stambola. Oni isti što nisu imali vremena sačekati ni da zarumeni prvi sloj mesa na volu nad žarom. I, nisu bili sami. Usput su susreli skupinu do zuba naoružanih crnih stambolskih konjanika. Oni su, čim je donijet tarih sa sultan-Fatihove džamije u Vlasenici, u najvećoj žurbi otpućeni iz Stambola. I zato se, u putu, pokušalo zaustaviti prvootposlate.
Donosioci katil-fermana!
Primicali su se paši okružujući njegov čador.
Samo se jedan još držao na konju. Nije sjahivao. Iz njedara izvuče smotak papira, razmota ga i, odozgo, s konja, poče čitati:
Jašare, nisi upamtio. Nisi, jednom zanavijek, upamtio da je čovjek samo trun u oku vremena...
Paša dalje nije ni trebao slušati. Ostalo je znao napamet, ali ga je morila silna znatiželja hoće li se moći suzdržati pred blizinom smrti i uspjeti ostati pribran da mogne saslušati razlog smrtne presude:
Ne znam hoćeš li uspjeti pokolebati smjernog El-Fahuda kao crtača, ali ga nisi uspio slomiti kao pjesnika. Trebao si bolje pročitati tarih. Pročitati samo početna slova svake riječi. Tebi nikako nije moglo promaći da su sve napisane velikim početnim slovom. Ali, čudim se da se tebi moglo omaći da ta slova pročitaš i zasebno. Bošnjačko pismo nije kao arapsko. U arapskome su sva slova ista. Nejma malih i velikih slova. Vi u Bosni pišete i velika i mala. Zaboravio si se! Samo si trebao pročitati početna slova tahirskih riječi. Zar te nisu morala bosti u oči? Bila su istaknuta. Ili si to, u svojoj priprostoj određenosti prema svemu i svačemu, pripisao vlastitom odnosu prema pjesnicima?
Jednostavno, da ne može biti jednostavnije! Jašare, Dunjaluk je sazdan na jednostavnosti. Samo ljudi, sudeći po sebi, sve zamrse.
Čovjek je samo trun u oku vremena. Kovitlamo se kroz život. Vrijeme se poigrava s nama. Sve je igra u kojoj je sve zapisano. Samo što nije propisno da se svako sa svakim poigrava. Ne može miš sa mačkom. Niti je ičije na Dunjaluku da to sa sultanom čini.
Ali, pošto nejmaš više vremena ni toliko da ti bude dopušteno da još jednom sâm pročitaš džamijski tarih, moj glasnik će ti, čitajući ovu moju poruku, ponoviti naglašavajući svako prvo slovo svake riječi. Sâm razaberi:
Divote Rijetkoga Viđenja Evo Narodu – Allahova Džamija, Allahinemrile, Mehmedov Ihram, Jarabbi, Amin.
– D-R-V-E-N-A DŽ-A-M-I-J-A.Paša i klonu, pa, klečeći, zarida. Ali, dok su ga uspravljali, namećući mu oko vrata svileni uzao, zasmija se.
– Bila je i druga tajna! Bila je!!! – galamio je zacehnut smijehom i plačem, s mislima o sačuvanoj tajni ploda svoje davne ljubavi na Lezbosu.

Utom i ispusti dušu. Prije nego što mu se omča i zategnu oko vrata.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:22 • 0 KomentaraPrint#

Moć podsvijesti

Najveća tajna koju su posjedovali slavni ljudi svih vremena je bila njihova sposobnost da uspostave kontakt sa samim sobom i iskoriste moć podsvjesti. Vi to isto možete učiniti, ako znate kako podsvijest funkcionira i ako njome znate upravljati:

Ostrvo s blagom je UNUTAR tebe. Odgovore na sve želje tvoga srca traži u sebi!
Tvoja podsvijest ima odgovore na sva pitanja i probleme. Ako prije spavanja svojoj podsvijesti “naložiš” da želiš ustati u 6 sati, probudićeš se tačno u to vrijeme.
Tvoja podsvijest je graditelj tvoga tijela i može te i izliječiti. Svaku noć se uspavljuj sa idejom savršenog zdravlja, i tvoja podsvijest će, kao vjerni sluga, da te posluša.
Svaka misao je uzrok, a svaka situacija efekt misli.
Ako želiš napisati knjigu, muzičko djelo, biti bolji predavač, ili bilo šta drugo, ukorijeni te ideje u svojoj podsvjesti i ona će skladno tome da ti uvraća.
Ti si poput kapetana broda – on mora izdavati naredjenja. Isto tako, ti moraš dati prava naredjenja svojoj podsvijesti (misli i slike) koja onda upravlja svim tvojim doživljajima.
Nikad ne koristi riječi, poput : “Ne mogu si to priuštiti” ili “To ne mogu učiniti”. Tvoja podsvijest sve prihvata doslovce i to shvata kao da ti nemaš dovoljno novca ili nisi sposoban da učiniš ono što želiš. Potvrdi i ponavljaj : “Ja mogu učiniti sve kroz moć moje podsvijesti”.
Zakon života je zakon vjerovanja. Vjera je misao u tvojoj glavi : ne vjeruj u stvari koje te povredjuju ili ti nanose štetu. Vjeruj u moć svoje podsvijesti koja te liječi, inspiriše, osnažuje i unapredjuje.
Promijeni svoje misli i promijenićeš svoju sudbinu.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:20 • 0 KomentaraPrint#

Odlučite što želite

Vjerujte da to možete imati. Vjerujte da zaslužujete i vjerujte da je moguće. Tada svakoga dana na nekoliko minuta sklopite oči i vizualizirajte da već imate ono što želite, osjetite da to već posjedujete. Nakon toga se usredotočite na sve ono na čemu ste već sada zahvalni te uistinu uživajte u tome. Nakon toga nastavite sa svojim poslovima i sve prepustite Svemiru, vjerujući da će Svemir već smisliti kako bi se to moglo ostvariti.

Očekivanje je moćna privlačna sila. Očekujte ono što želite, ne očekujte ono što ne želite.
Zahvalnost je snažan proces preobrazbe vaše energije koji vam u život donosi ono što želite. Budite zahvalni na onome što već imate te ćete privlačiti sve više dobrih stvari.
Zahvaljivanje unaprijed za ono što želite golemom snagom ispunjava vaše želje i Svemiru šalje još snažnije signale.

Vizualizacija je proces stvaranja misaonih slika u kojima uživate u onome što želite. Dok vizualizirate, vi stvarate moćne misli i osjećate da već posjedujete ono što želite. Zakon privlačnosti vam tada vraća tu stvarnost, upravo onakvu kakvu ste vidjeli u mislima.

Da biste dobili najbolje od zakona privlačnosti, neka on postane dijelom vašega života, a ne nešto čime se samo povremeno koristite.

Na kraju svakoga dana, prije nego što zaspite, u mislima ponovno prodjite sve ono što se toga dana dogodilo. Svaki dogadjaj ili trenutak koji nisu završili onako kako ste željeli ponovno odvrtite u mislima u skladu sa svojim željama.

»Što god um uspije zamisliti, to može i ostvariti.«

JACK CANFIELD

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:18 • 0 KomentaraPrint#

petak, 14.05.2010.

Fetija

Fetija je, vjerovatno, najstarije naselje formirano u Zvorniku. Dobilo je ime po cuvenoj Fethija dzamiji, a ova, opet, od turske rijeci feth (osvajanje ili osvojenje), što bi znacilo osvojeno mjesto ili mjesto gdje je izvojevana pobjeda.

Na Fetiji se nalaze ostaci i najstarijeg gradjevinskog objekta u Zvorniku (u dvorištu Vase Jovicica). To su zidine cuvene Crkve Svete Marije i franjevackog samostana podignutog u predturskom periodu, što znaci da je vecinsko stanovništvo tada u Zvorniku bilo katolicko. Ovom crkvom su se sluzili i Dubrovcani kojih je, 1428. godine u Zvorniku bilo 238.

Crkva i samostan prestali su da djeluju negdje oko 1538. Godine, kada su je franjevci napustili i odselili u Gornju Tuzlu, jer je u Zvorniku preovladalo muslimansko stanovništvo. Crkva se zatim pretvara u dzamiju, koja se u turskim izvorima iz 1600. godine naziva "dzamija od crkve".

Na Fetiji, gdje se sada nalazi zgrada bivše bolnice i širem prostoru oko nje, bile su radionice (ducani) u kojima su se izradjivale terezije (vage), kantarovi i mlinovi za kafu, a nalazile su se u prizemlju kuca ovih zanatlija. Po tome je ovaj dio Fetije dobio ime Terezije.

Dio Fetije gdje se nalazila vojna bolnica za vrijeme austrougarske (kasnije finansijska kasarna, pa dzacki dom) sa širom okolinom sanovnici Zvornika zvali su Špitalj1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 13:37 • 0 KomentaraPrint#

Bair

Bair je dobio naziv od turske rijeci bair, bajir, što znaci brijeg odnosno zemljište na padinama brda. Nekada su skoro sve kuce u ovoj mahali bile pokrivene šindrom. Bair spada u najstarije zvornicke mahale a izgradio i izmjenio se u poslednjih 20 godina veoma mnogo. Na Bairu je podignuta dzamija u XVI vijeku, što znaci da je i mahala formirana u to vrijeme. Dzamija je zbog dotrajalosti srušena 1935 godine a njen poslednji imam je bio Salih ef. Sarajlic. Pred dzamijom je bila velika lipa gdje su stariji ljudi sjedili prije i poslije namaza1.

1 Ovaj text je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 13:36 • 0 KomentaraPrint#

Malo historije, tek da se ne zaboravi....

Zvornik se prvi put spominje u historiji 1410 godine i to pod imenom Zvonik, a 1519 godine pod sadasnjim nazivom Zvornik.
Zvornicki stari grad (tvrdjava) nastao je znatno ranije, vjerovatno u drugoj polovini XIII ili na pocetku XIV stoljeca. Pocetkom XV stoljeca ispod zvornicke tvrdjave (van zidina Starog grada) formiralo se i podgradje Podvoznik (danasnji Zvornik) koji je najveci uspon u srednjem vijeku (u predturskom periodu) imao u prvoj polovini XV stoljeca.
U Zvorniku i Visokom su se u prvoj polovini XV stoljeca razvile najjace dubrovacke naseobine (kolonije) na podrucju srednjovjekovne Bosne. Usporedo sa privrednim razvojem, Zvornik dobija sve odlike naprednog gradskog naselja koje se ogleda u uredjenju gradske uprave, spoljnem izgledu grada i u svim drugim oblicima svakodnevnog zivota. Zato nije slucajno sto su docnije Turci od njega napravili svoj administrativni centar, odnosno sandzak.
Osvajanjem Despotovine (1459.) isti turski komandanti nastavili su operacije i s lijeve strane Drine, u Bosni. Tako su zvornicko i srebrenicko podrucje, kao i Usora, potpali pod tursku vlast, najvjerovatnije, pocetkom 1460 godine i bice u sastavu Turske carevine vise od cetiri stoljeca (1460-1878). U osvojenim krajevima Turci su formirali vece administrativno-politicke jedinice koje su se zvale sandzaci.
Na teritoriji nekadasnje bosanske drzave nakon njenog osvajanja formirali su tri sandzaka: bosanski (1463), hercegovacki (1470) i zvornicki (1480). Od osnivanja zvornickog sandzaka pa sve do 1851 godine Zvornik ce biti sjediste ovoga sandzaka od kada prelazi u Tuzlu, ali ce se i dalje zvati zvornicki sandzak.
Zvornickom sandzaku pripadala je cijela sjeveroistocna Bosna (prostor izmedju Drine, Save i Bosne), a jednom svojom polovinom protezao se i na zapadnu Srbiju (Macva, donje i srednje Podrinje). Zvornicki sandzak je bio administrativno podijeljen na kadiluke kao sire i nahije kao uze administrativne jedinice. U 16. stoljecu imao je 8 kadiluka (srebrenicki, brvnicki, zvornicki, sabacki, krupanjski, tuzlanski i bijeljinski) i 31 nahiju od kojih se 21 nalazila na bosanskoj, a 10 na srbijanskoj strani.
Radi cuvanja granica od neprijatelja i puteva od hajduka i razbojnika, Turci su osnivali kapetanije. U cijelom bosanskom alajetu (pasaluku) bilo ih je 1829 godine 39, od kojih tri u zvornickom sandzaku: Zvornik, Tuzla i Gradacac.
Godine 1878 tursku vlast je zamjenila austrougarska. U to vrijeme je Zvornik kotarsko (sresko) srediste sa razvijenim zanatstvom i trgovinom. U Zvorniku je Austrija imala jak garnizon koji je 1910 godine imao 651 vojnika i oficira. Za vrijeme austrougarske u Zvorniku su osnovana kulturno-prosvjetna drustva "Prosvjeta", "Gajret" i "Napredak".

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918-1941) Zvornik je srediste sreza, koji se prostirao u granicama gotovo neizmijenjenim iz vremena austrougarske okupacije. Od 1929 godine je pripadao Drinskoj banovini sa sredistem u Sarajevu, a stalno se nalazio u sastavu okruga tuzlanskog i imao je deset opstina.
U toku II svjetskog rata (1941-1945) Zvornik je bio u sastavu tzv. Nezavisne Drzave Hrvatske. Odmah po formiranju kvislinske vlasti on postaje kotarsko (sresko) mjesto i sjediste ustaskog logora, administrativno ukljucen u Veliku zupu Usora i Soli, cije je sjediste bilo u Tuzli.

 

 

Po zavrsetku II svjetskog rata Zvornik je bio u sastavu prvo Federativne Narodne Republike Jugaslavije, a zatim Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije. Proglasavanjem drzavnosti Republike Bosne i Hercegovine i otpocinjanjem agresije Socijalisticke Republike Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu, otpocinje teror i genocid nad Bosnjackim i drugim ne srpskim stanovnistvom Zvornika i cijeloga Podrinja. Direktna posljedica toga je iseljavanje i etnicko ciscenje te samoproglasenje tzv. Republike Srpske, vjestacke i nelegitimne paradrzavne tvorevine koja je u Daytonskom sporazumu na neki nacin legalizovana kao takva, sto je opet ublazeno formulacijom da se radi o dijelu suverene i samostalne Republike Bosne i Hercegovine.
Tako da Zvornik danas, tom novom i neshvatljivom administrativno-politickom podjelom, pripada Republici Srpskoj i usprkos tome se nalazi u Republici Bosni i Hercegovini, jedinoj republici na svijetu koja u svome sastavu kao administrativno-pravnu cjelinu ima jos jednu republiku.

O ovom najnovijem u nizu genocida nad Bosnjacima Podrinja citajte na drugim stranama ove nase sehare uspomena i dragosti, jer bi ovaj historijski pregled o Zvorniku, u suprotnom postao preopsiran1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost

14.05.2010. u 13:33 • 0 KomentaraPrint#

Zvornicke mahale

Zvornik je nekad imao 12 mahala (Hrid, Zamlaz, Bair, Fetija, Kuljanski put, Caršija, Namazdjah, Beksuja, Skela, Rijeka, Grobnice, Srpska varoš i Vidakova njiva), ciji ce se nazivi zadrzati 10 do 15 godina u obiljezavanju ulica u gradu i poslije svršetka II svjetskog rata, jer se za ovo vrijeme njihov broj nije ni povecavao ni smanjivao.

Hrid je naselje od gradske kapije do zgrade Skupštine opštine, Zamlaz od Opštine do Osnovne škole "Mitar Trifunovic Uco" (zandarmerijske stanice i zamlaške cesme), Caršija (centar) od škole (Zandarmerijske stanice) do Zlatice i mosta na Cauševcu, Beksuja od Zlatice do kuce Hambiralovica (Bijeljinska malta), gdje je nastajala Vidakova njiva na brezuljcima iznad ceste prema Karakaju.

Grobnice je naselje nastalo na obroncima Vratolomca omedjeno s jedne strane Beksujom, a s drugih strana Cauševcom, Zlaticom i Lišišnjakom, putem prema Šcemliji. (Ovaj dio je dodat i nije iz knjige prenesen!)

Srpska varoš je podrucje s obje srane Zlatice uzvodno od Cauševca do Tuzlanske malte, Kuljanski put naselje uz put za Kula grad. Dio Kuljanskog puta iznad spomen obiljezja u centru grada zvao se Kanare.

Fetija je visoravan izmedju Kuljanskog puta, Srpske varoši i caršije sa istoka, a Bair naselje koje se formiralo na brdu iznad Caršije, izmedju Kuljanskog puta i borica.

Namazdjah (najmanja zvornicka ulica) se nalazio izmedju mejdana na istoku i Caršije na zapadu, a przao se od vojnog logora (sada hotel "Drina") do mosta na Drini. Mahala Skela pruzala se na prostoru od mosta na Drini do ušca Zlatice, dok se mahala Rijeka formirala oko rjecice Zlatice nizvodno od Cauševca do njenog ušca u Drinu."1

 

1 Tekst "Zvornicke mahale" je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 13:32 • 0 KomentaraPrint#

O Zvorniku,by Mehmed Hudović

Pisati o Zvorniku nije više ni stvar patriotizma ni ljubavi. Pisati o Zvorniku znaci Zvornik ozivljati; nedozvoljavati da Zvornik umre u nama, kao što su za nas umirali i umrli Krupanj, Uzice, Valjevo i nebrojeni drugi gradovi iz kojih su protjeravani i progonjeni Bošnjaci se naseljavali na podrucju Zvornika i njegove okoline.

Nama nije niko opisao ni objasnio kako su naše nene i djede glavom bez obzira bjezali pred cetnickim kama i dekretima Kravljske Jugoslavije. Nije bilo slike da ovjekovjeci tugu, da uokviri bol i sjecanje na naše postojanje tamo, pa zaboravismo sve, a vrijeme izbrisa tragove našeg postojanja, ljudi izobliciše naše mahale. Nas su na eskurzijama vodali po Krupnju i Stolicama tumaceci nam historiju i herojstva partizana. Uzice nam prikazivali kao grad heroj vodajuci nas po Kadinjaci, a ni jednom rijecju ne spominjuci našu prošlost. Nikada nam niko, ukljucujuci i naše roditelje nije znao ili htio, ne vjerujem da nije smio, objasniti i reci da je Uzice imalo više minareta nego što danas cijelo Sarajevo ima. Niko nam ne rece da su naši preci sa zavezljajima u rukama, bosih nogu i cistih ahmedija, gazili plahu i studenu Drinu trazeci nafaku i spas. Niko nam ne rece kakva sudbina nas ne bi trebala nikada snaci, a snadje nas.

Pa hocemo li i mi, da šutimo? Smijemo li više šutiti? Nije li naša šutnja, naša nijema ljubav prema našem gradu samo još jedna rana, još samo jedan korak u zaborav; u isti onaj zaborav u koji smo i naše stare kasabe gurnuli.

Ma koliko bili mahniti, mi ne smijemo više da šutimo! Mi moramo Zvornik opisati, sacuvati ga u našim glavama, jer kada ga tamo nestane, tek tada ce biti u kaburu hladnom iz kojeg mu nikada više povratka nece biti.

To što naš pogled više ne doseze do Hrida, Fetije, Beksuje; što su naše dzamije srušene, naša turbeta i mezarja oskrvnavljena treba samo da jaca našu svijest da je zaborav jedini i najveci neprijatelj naš kojega po vazda nosimo sa sobom.

14.05.2010. u 13:28 • 0 KomentaraPrint#

Grobnice

Grobnice su jedno od novijih zvornickih naselja, koje sticajem okolnosti nije našlo svoje mjesto u knjizi "Zvorniku" Mehmeda Hudovica, a svakako mu to mjesto pripada.

Kao što sama rijec kaze radi se o naselju koje je podignuto ili nastalo na nekadašnjem haremu (mezarju) koje se prostiralo po obroncima Vratolomca omedjeno s drinske strane Beksujom, a sa drugih Cauševcom, Zlaticom i Lišišnjakom (put prema Šcemliji).

Po pricanju Avdibega Fidahica radi se o haremu u koji se zvornicani nisu kopali, jer su mezarja na Kuli kod Kaimbabinog turbeta i Kazan-bašca na Vidakovoj njivi bili mezarja u koje je se kopalo, a koji je od oba površinom bio veci. Harem se prosezao od pocetka današnjeg puta iz Beksuje u Grobnice, gdje se nekad nalazio Hadzi-Ahmetov mekteb, danas kuca mulahanume Halide, pa sve do gornjih dijelova današnjeg naselja iznad trafostanice.

Iznad mezarja, više uz Vratolomac bile su bašce i vocnjaci za koje sam uspio da saznam da je dobar dio te zemlje bio vlasništvo Abdurahman-age Jahica, kao i da Husein-beg Borogovac imao ljetnu kucu i bašcu na prostoru ispod današnje crpne stanice.

Teško je pronaci dokument iz koga se vidi kada je otpocela gradnja i iseljavanje harema, ali je izvjesno da je jedan od prvih koraka u tom procesu bila izgradnja Medicinskog centra u Zvorniku (1952.), koji je dijelom upravo na haremu izgradjen. Prije tog vremena bi prolaznik koji bi se iz Begsuje u Srpsku varoš zaputio u polukrugu prošetao Cauševcom i hodio trotoarom pored harema, zidom opasanog.

Meni nije poznato šta je ucinjeno sa mezara, ali je zanimljiva cinjenica da ovo u Zvorniku nije bio izuzetak gradnje naselja na haremu, jer se isto dešavalo i u Zamlazu gdje su Novi Izvor, zeljeznicka zgrada, zatvor, sud kao i kuca Keme Kadrica upravo na haremu sagradjene.

Ulica koja se iz Beksuje pa do najviših dijelova Grobnica prosezala bi svake zime bila pretvarana u jednu od najljepših zvornickih plaza, osvajajuci srca mladih zvornicana.

14.05.2010. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#

Vidakova njiva

Vidakova njiva je naselje koje se medju posljednjim formiralo u gradu i to na brezuljku iznad ceste prema Karakaju (sada prostor i naselje iznad raskršca u Beksuji i bivše kuce Hambiralovica). Vecina njegovih stanovnika bavila se splavarenjem. Na obali Drine ispod Vidakove njive bio je liman gdje su se vezivale (rajzovale) splavi, kao i drinske ladje. Vlasnik ladja i preduzimac za isporuku drvene gradje u ovom dijelu Zvornika bio je Hambiralovic Avdaga. Naselje je, prica se, dobilo ime po njivi nekog Vidaka koja se nalazila na prostoru na kome je kasnije nastala ova zvornicka mahala. Izmedu dva svjetska rata na Bukoviku, iznad Vidakove njive, priredjivane su zabave i teferici uz kulturno-zabavni program clanova "Sloge", a u poslijeratnom periodu na Djurdjev dan narodno veselje1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:42 • 0 KomentaraPrint#

Kanare

Kanare su dio Zvornika iznad Spomen-obiljezja u centru grada, odnosno udolina izmedju Baira, Kuljanskog puta i Fetije, gdje su pocinjali dijelovi ovih ulica i preko koje se silazilo u centar grada kod Robne kuce. Zato se govorilo da neko silazi u grad niz Kanare ili izlazi iz grada uz Kanare. Najvjerovatnije je da su dobila ime od turske rijeci kanara što znaci klaonica. U ranijim periodima pa i u prvim poslijeratnim godinama Kanare su bile poznate po tome što su se na njima prodavale uprte i tovari drva koje su seljaci iz obliznjih sela (najviše Kuljani) donosili na ledjima (uprte) ili dogonili na konjima samaricama (tovari)1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:42 • 0 KomentaraPrint#

Srpska varoš

U gotovo svom vecim gradovima u turskom periodu u Bosni i Hercegovini, sa pretezno muslimanskim stanovništvom, postojali su dijelovi grada koji su se formirali oko pravoslavnih crkava i u kojima je vecinsko stanovništvo bilo srpsko, po cemu su i ovi dijelovi grada (varoši) oznacavani kao srpske varoši. Zvornicka Srpska varoš nastala je na prostoru s jedne i druge strane rijeke Zlatice uzvodno od Cauševca do tuzlanske malte, zatim oko potoka Lišicnjak i crkve podignute još u turskom periodu.

Dolaskom Turaka u Zvorniku se povecava broj pravoslavnog stanovništva, koje je sluzilo kao cuvari grada (martolozi). Oni su došli sa strane. Zvornicka episkopija osnovana je poslije osnivanja zvornickog sandzaka i bice joj sjedište u Zvorniku do 1851. godine kada prelazi u Tuzlu. Ona se i danas zove zvornicko-tuzlanska. Sadašnja pravoslavna crkva u Zvorniku sagradjena je 1823. godine na mjestu gdje se nalazila stara manja crkva, koja je poruena da bi se podigla nova1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:41 • 0 KomentaraPrint#

Rijeka

Stanovnici Zvornika rjecicu Zlaticu zvali su Rijeka, po cemu je dio grada na lijevoj obali od Cauševca do njenog ušca u Drinu dobio ime Rijeka, a dzamija na desnoj obali Rijecanska dzamija. Do 1929. godine Zlatica je u luku zaobilazila sadašnju pijacu, odnosno od kuca Muhameda Zejnilagica i Dzemila Nakicevica tekla je ka jugu iznad sadašnje pijace do bioskopa i kafane "Lovac", odakle je naglo skretala ulijevo i tekla ukoso u pravcu sjeveroistoka do ušca u Drinu. Pošto se cesto izljevala iz korita i pravila štete okolnim objektima, posebno lokalitetu sadašnje pijace na kojem se tada nalazila kacara za rakiju Andrije Skibara i gdje se prodavala drvena gradja, rpokopano je sadašnje korito Zlatice kod pijace preko koga su vremenom podignuti mostovi. Iste godine regulisano je gotovo cijelo korito Zlatice podizanjem kamenih zidova na njenim obalama, radi osiguranja od bujica.

U dijelu mahale Rijeka, od posljednjeg mosta na Zlatici što se nalazio u blizini njenog ušca u Drinu do stocne pijace (sada dio ulice brace Skopljakovica što vodi ka stambenim blokovima u Beksuji), bile su nekada jedna do druge kovacke i kolarske radionice, pa je ovdje po cijeli dan vladala zaglušujuca jeka od udaraca cekica. Ovaj dio grada, pricaju stari, zvao se Kovaci.

Gradjani Zvornika dugo ce pamtiti poplavu Zlatice i štete koje je pricinila 25. juna 1987. godine ovom gradu, a poplava iz 1830. godine inspirisala je nepoznatog pjesnika da napiše ove stihove:

Rasrdi se Zlatica vodica,
Pa potopi po Zvornika grada,
Al' ne moze Fidahica dvora.
Govori joj Zlata Fidahica:
što se srdiš Zlatice vodice
Ako dodje babo Alipaša
I sa njime Huseinkapetane
Popice te u dva-tri fildzana.

U ranijim periodima na uzem podrucju grada, od Tuzlanske malte do Drine, na Zlatici je uvijek bilo više vodenica. Za vrijeme austrougarske bilo ih je pet, a danas umjesto Zlatice i njenih vodenica i mostova imamo samo gomile i gomile hladnog betona. Nazalost, to je dokaz da pojedini urbanisti i odgovorni ljudi u gradu nisu imali dovoljno sluha da poeticnost ove rjecice sacuvaju za buduca pokoljenja1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:40 • 0 KomentaraPrint#

Skela

Mahala Skela formirana je još u 16. vijeku na prostoru što se danas pruza od zeljeznog mosta na Drini do ušca Zlatice (sada dio ulice Brace Skopljakovica). Dobila je ime od rijeci skela (plovni objekat), koja je oznacavala mjesto na rijeci gdje se obavljao prevoz putnika, zaprege, stoke i robe. Najpoznatija skela na Drini bila je u Zvorniku po cemu je, eto, i ovaj dio drinske obale gdje se nalazila skela sa zgradama i objektima u njenoj okolini dobio ime Skela. Imala je dzamiju i dva hana, a pred kraj turske vladavine i za vrijeme austrougarske u njoj se nalazila i carinarnica.

Za vrijeme turske uprave ispred Skela dzamije telali su citali gradjanima sultanove naredbe (fermane) što su dolazile iz Istambula. Na ovom mjestu su se preko telala vršile sve licitacije pokretne i nepokretne imovine, pozivali ratnici pod barjak i drugo1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:40 • 0 KomentaraPrint#

Beksuja

Podrucje grada preko rijeke Zlatice i ispod brda Vratolomac zove se Beksuja. Posljednje je nastanjeno, odnosno formirano je tek u 17. i 18. vijeku. Do tada su ovdje bile samo bašte i vocnjaci. Prema legendi dobilo je ime po begu Suji, koji je ovdje imao kucu i posjed (beg Suja - Begsuja). Vjerovatnije je da je mahala dobila ime od tuskih rijeci beg i su - begova voda, koja se nalazila na mjestu sadašnje kuce Nezira Mehinagica.

Na podrucju Beksuje (sada prostor izmedju stamenog objekta B-1 i bivše lokacije RO "Univerzal") nalazila se zvornicka stocna pijaca sve do njenog izmještanja iz grada 1973. godine. Na beksujanskom mejdanu bilo je i prvo fudbalsko igralište u Zvorniku, koje se nalazilo na prostoru sadašnjih stambenih blokova. Na njemu su igrane sve utakmice do pocetka II svjetskog rata, kada je premješteno na mejdan iznad mosta na (priblizno) sadašnju lokaciju fudbalskog igrališta. I u Beksuji, kao i u Hridu i Zamlazu, izmedju mejdana i kuca bile su bašte i vocnjaci.

Sve do pocetka II svjetskog rata na prostoru izmedju fudbalskog igrališta u Beksuji i stocne pijace (sadaje tu stambeni objekat B-1) sabirala se (sakupljala) goveda iz cijeloga grada odakle su ih svakog jutra (osim zimi) profesionalni cobani (kravari) izgonili na ispašu na Zlatne vode, Vran potok, Kuljankucu i Šcemliju (u proljece i ljeto), a kada se pobere kukuruz u Tilcadu (zvornicko polje u Karakaju). Stariji Zvornicani se sa simpatijama sjecaju zvornickih kravara Muse Topalovica i Salke Gobeljica, njihovih vitlanja bicem po zraku i uzvika: "Hajde!", "Hajde!", cime se pokretao karavan krava kroz mahale zvornicke, gdje su ih docekivala i pratila djeca skidajuci sa njih dlaku od koje su pravila loptice za igranje.

Na Drini u Beksuji, pored igrališta, bile su dvije vodenice (drinke). Vlasnik jedne od njih bio je Avdaga Hambiralovic1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:39 • 0 KomentaraPrint#

Namazdjah

Namazdjah je dio grada koji se prostirao od hotela "Drina" do mosta na Drini, kroz koji je vodio put od hotela i DTV "Partizana" na sjever do izlaska na ulicu Filipa Kljajica Fice (kod mosta). Dobio je ime od turskih rijeci namaz (molitva) i dah (nekad, ponekad) što u prijevodu znaci mjesto gdje se ponekad obavljala molitva. Otuda je i dzamija koja je u ovom naselju podignuta dobila ime Namzadah dzamija. Kasnije je dzamija porusena, a na njenom mjestu i mjestu kuca koje su uglavnom pripadale trgovackim porodicama izgradjena je Robna kuca "Zvornicanka" i stambeni blok "Namazdjah"1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:38 • 0 KomentaraPrint#

Caršija

Stanovništvo Zvornika i okoline centar grada zvalo je "caršija". Kroz nju je vodila glavna ulica sa zgradama i s jedne i s druge strane ceste, koje su se nastavljale (nadovezivale) jedna na drugu, što je bila karakteristika svih caršija, odnosno gradskih naselja.

Kako je Zvornik vijekovima bio zanatsko-trgovinski centar, u caršiji su bili skoncentrisani ducani (radnje) zanatlija i trgovaca. Roba za prodaju bila je izlozena i u ducanima i ispred ducana. Vecina ducana imala je magacine (magaze) koje su se nalazile iznad ducana na spratu. U poslijeratnom periodu najveci dio ovih magaza je pretvoren u stambene površine.

U prošlim vremenima zvornicka caršija je cesto stradala od pozara. Ibni Hasan u svom radu "Islamski spomenici u Zvorniku" ("Islamska misao", godina VI, br. 62/84, str. 43) navodi da su u aprilu 1887. godine u Zvorniku bila dva velika pozara. Prvi je izbio u prijepodnevnim satima 3. aprila u ducanu Djordja Radovanovica i odmah uzeo velike razmjere, tako da se uskoro prenio i na drugu stranu ulice. U gašenju pozara ucestvovao je zvornicki vojni garnizon, zandarmerija, posada rijecnog broda "Vag Duna" koja se tu zatekla, kao i opštinski sluzbenici. Pozar je ugašen 4. aprila , a u njemu je izgorjelo 25 kuca i 43 ducana.

Drugi pozar izbio je, takoreci, odmah po gašenju prvog, 5. aprila. Prvo se pojavio u hanu Osmana Fidahica i Saliha Suljagica, a zatim se proširio na okolne objekte. Ovaj pozar je bio nešto manji - u njemu je izgorjelo 12 ducana i dvije kuce. Ukupna šteta procijenjena je na 36.535 forinti1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:37 • 0 KomentaraPrint#

Zamlaz

Zamlaz je naselje izmedju zgrade Skupštine opštine i Osnovne škole "Mitar Trifunovic Uco", sada dio ulice Filipa Kljajica Fice. Kazu da je dobio ime od rijeci za i mlaz. Naime, na sadašnjem mjestu vode Zamlaz izvirala je u velikom mlazu voda, pa su ljudi, ako bi trebalo da idu juzno od izvora, govorili da idu za mlaz (iza mlaza) po cemu i naziv Zamlaz. Vjerovatnije je da je mahala nazvana po dzamiji "Zamlaz", a ova po istoimenom izvor nedaleko od nje…

Izmedju kuca u Zamlazu i Drine bile su bašte i vrtovi i zamlaški mejdan. Na dijelu mejdana (izmedju sadašnjeg stambenog objekta Z-14 i crpne stanice) bilo je u poslijeratnom periodu fudbalsko igralište djece i omladine iz Zamlaza i Hrida, na kome su se ona svakog dana u popodnevnim casovima sastajala i igrala razne igre. Naravno, najomiljenija igra bio je fudbal. Igralo se loptom "krpenjacom" koju su djeca sama pravila od krpa i zenskih carapa, kao i loptom od kravlje dlake.

Svi koji bi zeljeli da igraju dijelili bi se u dvije ekipe, a one bi se, obicno, formirale putem "badašenja", i to na taj nacin što bi svi igraci stali u red u parovima. Igraci u paru su morali biti istih kvaliteta. Oni bi davali sebi potom imena ali da drugi ne cuju, obicno imena suprotnih znacenja, na primjer: jedan bi bio nebo, drugi zemlja, ili jabuka – kruška, orah –šljiva, voda – vatra, i sl. Parovi bi potom prilazili dvojici buducih kapitena ekipa (bili bi to najbolji igraci) i govorili: "kruška – jabuka", "vatra – voda", odnosno izgovarali su nazive pojmova kojima su privremeno obiljezili svoja imena. Kapiteni bi birali jedan od ponudjenih pojmova; jedan je govorio, na primjer, "meni vatra", a drugi "meni voda", i se tako dok se ne izvrši podjela svih parova. Svi igraci poslije badašenja stajali bi iza svog kapitena kako bi se formirale dvije grupe (ekipe), nakon cega bi kapiteni odredjivali šta e ko igrati u ekipi.

Gotovo sve mahale u Zvorniku imale su svoja djecja igrališta i timove izmedju kojih su odigravane utakmice, a najjace ekipe imale su Beksuja, Varoš i Zamlaz.

U zimskom periodu djeca iz Zamlaza i Hrida najviše su se okupljala oko velikih zaledjenih bara na mejdanu ( a bilo ih je cetiri) gdje s se klizala i šticala na sankama, kao i na plazi zvanoj "Majdan" što se nalazila ispod borica u skaku izmedju zamlaškog groblja i sadanjih kuca Muje Rašidovica i Dede Šehica1.

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:35 • 0 KomentaraPrint#

Hrid

Hrid je jedan od najstarijih dijelova grada i jedno od prvih naselja nastalo van zidina gradske (zvornicke) tvrdjave. Formirano je u XVI vijeku. Smješteno je na uskom pojasu izmedju Drine sa istoka i stjenovitog terena (hridina) na zapadu, po cemu je, kaze legenda i dobilo ime. To je prostor izmedju donjeg grada i zgrade Skupštine opštine….

Na obali Drine izmedju zidina starog grada i prvih kuca u Hridu bilo je, pricali su stari ljudi, poznato u turskom periodu pristanište drinskih ladja. Na ovom dijelu obale u Hridu to doba cvjetala je trgovina. Na cijelom prostoru Hrida, do prije dvadesetak godina, izmedju Drine i ceste nalazile su se bašce hridjanske (bilo ih je 13).

Na Drini izna "hukova", u Hridu, na mjestu gdje sada pocinje priobalni put, naspram zgrade OŠ u Malom Zvorniku, bila je Hridjanska vodenice, ciji s vlasnici bili u novije vrijeme najcešce Divicani: Tuhcic Hasan, Kapidzic Halid i Mustafa Hadziavdic. Vodenica je prestala sa radom oko 1950. godine. Pedesetak metara nize od vodenice u redratnom periodu bilo je nogometno igralište djece iz Hrida.

U Hridu je podignuta i jedna od prvih dzamija van zidina Zvornicke tvrdjave. Bila je od drveta i više puta je obnavljana i popravljana. Zbog dotrajalosti srušena je 1948 godine. Zvala se Hadzi-Durgutova dzamija, po kojoj ce se i naselje zvati Hadzi-Durgutova mahala od XVI do druge polovine XVIII vijeka, od kada se zove mahala Hrid. Ispred dzamije bila je velika lipa koja je posjecena desetak godina po rušenju dzamije.

Poslednji mutavelija ove dzamije bio je Avdaga Idrizovic, a poslednji imami Mula-Hasan-dedo hamdo ef. Šehagic (1870-1940) i njegov brat Mula-Hasan-dedo Rašid ef. Šehagic (1874-1945).1

1 Ovaj tekst je preuzet iz knjige "Zvornik" od našega cijenjenog sugradjanina Mehmeda Hudovica, za što imamo autorovu suglasnost.

14.05.2010. u 11:34 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 06.01.2010.

MARATONCI TRCE POCASNI KRUG SCENE

06.01.2010. u 12:27 • 0 KomentaraPrint#

Otac na sluzbenom putu - Sve je dobro kad se dobro svrsi :-)

06.01.2010. u 12:21 • 0 KomentaraPrint#

SOJIC HAU VAR JU

06.01.2010. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#

Kakva crna Svjetska Kriza ;) Ovako se kod nas posluje

06.01.2010. u 12:18 • 0 KomentaraPrint#

Enes Kišević - Bosna

Bosna

Ti nisi više san.Ti si suza iz sna Bossanium moja Bossnium moja.Bolna mi ne bila.Ti privjesak ničiji nisi.Ni čest. Ni prćija. Bosna si bila.Bosna ćeš biti.Bosna bosanska sva. Osvajača tvojih silnih tko više i imena zna? A ti si i dalje Bossana moja Bosna bosanska sva. Bisseno, Bosseno,Bosno moja. Tko te svojatao ne bi kad su i voda i ptica i cvijet bivak našli u tebi. Ginut će za tebe Bošnjak tvoj ma bila pod noktima sva. Da nikada više.Bolna mi ne budeš Suzo moja iz sna.

06.01.2010. u 12:17 • 0 KomentaraPrint#

Mehmedalija Mak Dizdar / Indexi - Zapis o Zemlji

06.01.2010. u 12:16 • 0 KomentaraPrint#

Zaim Muzaferija BILI SU NAM DRUGOVI, SUGRAĐANI,SUSJEDI

ZVALI SMO SE KOMŠO, KUME, JARO, PRIKA,
BRAĆA JEDNOG RODA, JEDNAK HLJEB I VODA,
MUNARA I ZVONIK – ZAJEDNIČKA SLIKA.

I ŠTA BI ODJEDNOM, NAKON MNOGO LJETA,
ZAPRIJETIŠE SMRĆU- NE MOŽEMO SKUPA,
TE NAS BIJU, PALE, RUŠE, KOLJU, SILE,
GONE ČITAV NAROD PRED OČIMA SVIJETA,
PA SAD KAKO NAZVAT TO NEMILO MILE?

ISTROŠENA SVA SU IMENA I RIJEČI,
AGRESOR, UBICA, KOLJAČ, KRVNIK, KATIL,
PALIKUĆA, ZLOTVOR, SILNIK, DŽELAT, DŽAHIL,
NE, SVE TO JE MALO, ZLOČIN JE JOŠ VEĆI.

ZAR JE SAMO ZLOČIN ONAJ ŠTO ZAPRIJETI,
DA ĆE NESTAT BUTUM JEDAN NAROD CIJELI,
KAKV JE TO DUŠMAN ŠTO S` DALEKIH BRDA,
TOPOVIMA PRŽI – SVOJU PRAVDU DIJELI,
DOMOVE NAM RUŠI I KASAPI DJECU.

JE L` DOVOLJNO IME KOLJAČA-UBICE,
ŠTO ČARAPOM CRNOM KRIJE SVOJE LICE,
I NE SMIJE PRIĆI BRANITELJU S` PUŠKOM,
DA SE OGLEDAJU NA MEJDANU MUŠKOM,
VEĆ U ZBIJEGU GLADNOM STARCU SIJEČE PRSTE,
I ZGURENOJ NENI UREZUJE KRSTE.

ZAR JE PLJČKAŠ SAMO ILI PALIKUĆA,
KAD POKUPI BLAGO POZATVARA VRATA,
PA ZAPALI KUĆU I ČELJAD JOŠ ŽIVU.

JE LI KRVNIK-KATIL POD IMENOM PRAVIM,
DOK NA DRINSKOM MOSTU LOKVE KRVI GACA,
JAKOROČE TRGA SA MAJČINIH GRUDI,
ZA NOŽICE FATA I DOK ONA LUDI,
RAZBIJA MU GLAVU, U VODU GA BACA.

KRVOLOK I SILNIK, SLABI ATRIBUTI,
JER, DOK GRLO SINA REŽE ČELIK LJUTI,
DOK BEZČASTE KĆERKU SLOVOM SVOGA REDA,
RODITELJA VEŽU – MORA SVE DA GLEDA.

DA L` SVE DA NAZOVEM SLADOSTRAŠĆEM KRVI,
ZNAM DA NI TE RIJEČI NISAM REK`O PRVI,
SLABE SU MI NEMOĆNE RIJEČI I IMENA,
PA PRIZIVAM UPOMOĆ GLAS OGNJIŠTA PUSTA,
SLUŠAM ŠTA BI REKLA RAHMETLI MI NENA,
DA RIJEČIMA GRDNIM NE POGANI USTA,
KAO DA JE GLEDAM, TIHO SUZE RONI,
PA UZDAHNE BOLNO – EH, ANAMO ONI.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 12:06 • 0 KomentaraPrint#

Narodnjaci o Drini ( Treci Dio )

RUDO:
Prekini temu – il prekidam sijelo !
Jesi čuo? Prekidam sijelo !

Svezao šake za leđima, pa smiješna ona harmoničica na trbuhu, dok hoda po sobi, tamo-ovamo. Ustišo Žile. Zvecka escajgom, možda odleti tanjir, ispod njegovoga noža, razbije se, po podu. Traje poduže šutnja, dok Rudo opet ne sjedne.

RUDO:
Je li živ profesor Risto? Risto Blagojević, profesor muzičkog? Stanovo kod škole, u Srpskoj Varoši, ispod crkve.

ŽILE:
Znam. Imo sina i dvije kćerke... Sin mu je u Beogradu, Branko kćeri se poudale...

RUDO:
Je li živ?

ŽILE:
Ne zna se.

RUDO:
Čuj – ne zna se!? Kako se može ne znat... jel neko živ il je umro !

ŽILE:
Eh, eto, može! Je li živ? Ne zna se!

(Shvatio Žile da rudi treba priča, razgovor, pa sada ''diže'' cijenu svoje ''robe'')

Hoćeš da ti ispričam?

RUDO (nervozno-nestrpljivo):
Pa što sam te pito nego da mi ispričaš !?

ŽILE:
Samo da ovo popijem.

(Puna čaša gemišta. Sve polako. Još sporije, pali cigaretu, vuče i otpuhuje dime. Zajebava.)

RUDO:
Popij.
Jesi l popio?

ŽILE:
I jedna molba, može?

RUDO:
Kakva sad molba?

ŽILE:
Kad ti ispričam, da ti meni ... jednu moju ...

RUDO:
Ako znadnem... ja narodnjake... baš i ne znam ..

ŽILE:
Kako ne znaš, što zajebavaš, sad si šičio narodnjak?

RUDO:
Znam... gdje se spominje Drina... znam svaku gdje se spominje Drina...ostalo ... slučajno... po neku... Ja se bavim ozbiljnom muzikom!

ŽILE:
Ima Drina ...
Ima i Ćehotina.....

RUDO:
Znam, pričaj više!

06.01.2010. u 12:05 • 0 KomentaraPrint#

Narodnjaci o Drini ( Drugi Dio )

RUDO:
A ti... ne dovede svoje žensko?

ŽILE:
Kad nećeš ti, neću ni ja. Sjedi-jedi.
... Da ti nije nestalo para? Nisu skupe zvorničke kurve. Malo su ih razmazili oni ''plavi šljemovi'', naiđu, odozgo... al kad Legenda rekne... može i na veresiju...
A mogu ti – ako hoćeš – prodat harmoniku !?

RUDO:
Kakvu harmoniku?

ŽILE:
Ovu tvoju.

RUDO:
Pa kako ćeš meni prodat moju harmoniku?

ŽILE:
Nisi me razumio. Dadneš mi, odnesem, prodam, donesem pare. Prodo ti harmoniku. Prodo tvoju harmoniku.

(Rudo ga gleda, diže ruke u znak čuđenja)

ŽILE:
Nije mi mrsko....Evo.... postali smo prijatelji... ja, za prijatelja, nema šta neću učinit. – Znaš... kad spomenuh... ove strance... naišo jedan, iz Hrvatske, stao na šank, priča srpski mamu mu jebem. Plavi šljem. Kažem ja njemu: i ja sam ti plavi šljem. Kako, kako, kako? Lijepo:
Šljemam dok ne poplavim.
- Stvarno ... da ti prodam harmoniku?

Rudo odloži viljušku-nož, ustane, nakači harmoniku, prebere jedan molski akord.

RUDO:
Pij to – i šuti.

Traje neko vrijeme šutnja, Rudo prebire po registrima, pa sasvim tiho počinje pjevušiti.

RUDO (pjeva):
Štono nema, štono nema
od Drine vedrine, od Drine vedrine,
od Drine vedrine?

Štono nema, štono nema
Muje i Halila, Muje i Halila,
Muje i Halila?

Akšam dođe, akšam dođe,
jacija se sprema, jacija se sprema,
jacija se sprema.

Pola noći, pola noći,
A meni se drijeme, a meni se drijema,
a meni se drijema.

Mujo dođe, Mujo dođe,
A Halila nema, a Halila nema,
A Halila nema.

(itd.)

ŽILE:
Jel ti to meni ... da si pospan?
Da ja idem?

RUDO:
Ni govora. Sjeci svu noć... ako ti se sviđa... Meni se san, izgleda, ukino... zaposve.. Ko što je jedan napiso: San nikako nije znao da nađe ulaz u njegov mozak.....

ŽILE:
Da izvineš, prijatelju, ja mislim da ti je to – od nejebice !

RUDO:
Da izviniš ti – ne seri !

ŽILE (nastavlja, kao da nije bilo replike):
Baci ga koji put... (ne izgovara: na ruku) da izvineš. Ručni rad. Nemoj ništa da mi se ljutiš, govorim ti ko prijatelj. Odoše živci. Nije ti čovjek, u tome, ništa pametniji od životinje. Al ga zdrma – nesanica.

RUDO:
Prekini temu – il prekidam sijelo !
Jesi čuo? Prekidam sijelo !

06.01.2010. u 12:04 • 0 KomentaraPrint#

Narodnjaci o Drini ( Prvi Dio )

Snažno zazvoni telefon u Rudinoj sobi. On s prozora, odjeven, prilazi, uzima slušalicu, naravno, ne trči, ne žuri. Prethodno, stiša ''Vltavu''

RUDO:
Molim?

Hvala lijepo.
To je od vas veoma lijepo.
Nije mi neophodan, ali red je da se javim, da vidim kako su djeca stigla....
Da, da ... Trebaju mi... prije koncerta.... dvije probe.... čisto tehnički....
Hvala, hvala, laku noć....

(Krene da spusti slušalicu, ali jok!)

Kakav gospodin?
Koji prijatelj?
L e g e n d a ?
Može, može. Dobar je Legenda.

Slušam, Legendo!
Jeste... ja ne silazim sa čardaka, al zato ti klepećeš nanulama.... Neću, neću ... Možda – sutra ... nisam još psihički spreman, razumiješ?

Plaćam. Nema problema.
Može, miješano. Bez svinjetine.
Nije, nego mi stomak ne podnosi. Kako ko nauči.
Ne pijem. Nikad ne pijem.

Možeš sebi... meni nemoj....

Spušta slušalicu, pojačava ''Vltavu'', zamišljen hoda po sobi. U hodu kao da mrdanjem glave prati – tumači melodiju. Malo kasnije, kad čuje dvostruke korake pred vratima, ipak na brzinu zateže košulju, popravlja leptirku. Prvo ulazi Žile, potpuno slobodnih praznih ruku, širom otvara vrata – kolica, krcata jelima i pilima, gura mlad konobar.

ŽILE (konobaru):
Fala.... Batko... ja ću to rasporediti...
Fala, doviđenja.

BATKO:
Trebaju mi kolica.

ŽILE (Rudi):
Imaš mu dat koji dinar – il marku – dvije ?

RUDO:
Nek stavi na račun.

ŽILE (dok premješta zerzevate sa kolica na stolić):
Veliš... nisi još spreman... psihički... Pa kad si zadnji put bio ... u Zvorniku?

RUDO:
Kad sam sahranjivo... rahmetli majku. Davno.
Razišla se dženaza, platio hodžu, i na autobus.
Sagradila se hidrocentrala, al se još išlo skelom, preko Srbije.
U autobusu, na skeli, zaspim ko top, do Sarajeva. Tek mi u Sarajevu nadošle suze... u tramvaju... Četvrti dan kako je umrla... nisam bio suze pustio. Valjda tako ide. Ne daju poslovi da zaplačeš, dok ih ne obaviš...

ŽILE:
Ništa ti to ne razumijem.

RUDO:
Umrla kod mene, u Sarajevu. Đe ću je kopat, nego pokraj babe, u Zvorniku.
Dok ovo, dok ono – nije tako lako transportovat mrtva čovjeka – suhe oči, nema govora da zaplačeš.

(Žile zastao, ispravio tijelo, sada ga veoma znatiželjno sluša)

U tramvaju, odjednom, ko iz dva potoka... grnuše suze.... nema sile da ja to zaustavim. Nego oborio glavu, da me svijet ne gleda, al me ovdje (pokazuje na prsa, grudi), kad sagiboh glavu, nešta zatrese, otkide mi grlo... počnem jecat, ridat, ko dijete... Zaustaviše tramvaj... pozlilo čovjeku, dajte hitnu pomoć... a meni ništa... Pobjegnem, ko džeparoš. Stao tramvaj tačno... kod Vrbanja – mosta. Odem na Vilsonovo, sjednem na klupu, gledam Miljacku .... i tako... Potrošim suze za sav život. Za sav zivot potrošim suze.

ŽILE:
Trebo si, burazeru, prvo u kafanu, odmah, u Zvorniku. Kad se čovjek pošteno naloče... al s ljudima ! – ne valja na samo, s ljudima se naločeš, odspavaš petnes-šesnes sati – i sutra Jovo-nanovo... Živeti se mora, ako imaš kakvo poslušno žensko uza se, bude... bude sve uredu....

RUDO:
A ti... ne dovede svoje žensko?

06.01.2010. u 12:03 • 0 KomentaraPrint#

04-Tri Tone Toalet Papira (Zadnji Dio)

NIKOLA:
A što će vam utičnica, ako smijem pitati ?
Za ovo ... šta je ovo ... magnetofon ?

RUDO:
Nagra. Pikola.
Treba mi utičnica.

NIKOLA:
Ne treba. Imate, u kupatilu, za brijanje, 120 volti, ovdje – ne damo. Vi ste, vidim gospodin, muzičar, je li – i vama ćemo tolerisati – ali, dragi moj gospodine, dođu ovdje i kojekakvi, svakakvi. Peglaju haljine, nose male kohere, prže jaja, kuhaju kafu, jedna mi je Čehinja u sobi grah kuhala, miriše hotel na pasulj, u kuhinji rade – kupus. Njušim, njušim, njušim, pa uz stepenice... i po mirisu nađem, osamneske, trokrevetna! Odmah sam ih otjero, da izvinite, u tri pizde materine. Vi ste, vidim, druga priča.... neće biti problema... što se na tiče ... slobodno koristite... a krevet... i ovo ... ja ću poslat ljude, da srede....
A do kada, ako smijem pitat, mislite ostat?

RUDO:
Ne znam. Bogami, ne znam. Mislio sam da se malo ... nadišem Drine ... da izađem na Kulu, koji dan ... Gore su mi u Grobnicama, otac i mater ....
Ja je, iz Sarajeva, mrtvu dovuko – da je uz oca pokopam ...
.... da malo pređem Most Filipa Kljajića, da prošetam pijacom... Ima li još onih pataka po pijaci? Jednom me ujela za ruku ... nisam znao da patka ima zube....

NIKOLA:
Guske, nisu patke.
A da ne fali, u veceu, toalet-papira?

RUDO:
Ne znam. Ne trošim toalet-papir. Zašto pitaš?

NIKOLA (okrenute glave, sebi):
Puno sereš gospodine. Puno.

Ne smije faliti papira. Sobaricama – odmah otkazujem.
Čim vidim, na zidu ono –
(pa prstom gestikulira, od stažnjice do zida i – potez prstom po zidu, kao kistom)
odmah dajem otkaz! Triput godišnje moram krečit vece ! Desni zid. Ima doduše i levaka, pa se protegne – i razmaže mi i po lijevom ...Papir je najvažniji! Sto posto.

(RUDO odmahuje rukom, na tu ''temu''. Bio je ''otputovao'' u uspomene, sad se vraća.)

RUDO:
Dva-tri. Tri-četiti... četiri-pet dana sam mislio .... imam koncert... devetoga, u Sarajevu ... Mladi pjevaju hitove ... – Ni telefon vam ne radi!

NIKOLA (odlazeći):

06.01.2010. u 12:02 • 0 KomentaraPrint#

04-Tri Tone Toalet Papira ( drugi Dio )

RUDO:
Sve nije u redu.

(Gimnasticirao je vratom, a sada uzima ispod jastuka drvenu ladicu, podiže je i pokazuje Nikoli.)

Ovo nije jastuk – ovo je šampita. Moram ispod staviti ovo – da imam na što glavu spustiti.

NIKOLA:
Vi ste prvi koji nam se požalio na jastuke. Stavite dva-tri, ima ih gore ...

RUDO:
Mogu ih stavit pedeset – šampita je šampita. Ako legnem na stranu – dođe glava ovako. Na drugu stranu – ovako. Popucaše pršljenovi !

NIKOLA:
Ja bih onda na vašem mjestu – legao na leđa.
Sad ste, baš lepo, spavali na leđima – jastuk i ne treba.

RUDO:
Zato sam i hrko. Kad se leži nastrance – nema hrkanja.
Kad se leži na leđima – jastuk i ne treba.

NIKOLA:
Šta još nije u redu, moliću lepo?

RUDO:
Sve nije u redu.
Nema noćne lampe, ne vidim čitat.
Ova gore – samo skuplja komarce ... hajte, probajte, ovdje, pročitati, slovo jedno !

(Nudi mu nekakvu knjigu, ovaj vadi okrugle ''intelektualne'' cvikere, pa odustaje, uzevši knjigu u ruku.)

NIKOLA (malo oštrije):
Nije hotel za čitanje, hotel je za spavanje.

RUDO:
Ama, ne mogu, čovječe, zaspati dok štogod ne pročitam. Tri reda – tri reda.
Što ste onu slavinu okrenuli naopako? Na crvenom – hladna, na plavom vruća. Hoću da se osvježim, pa se – ofurim.

NIKOLA:
Tu ste, moram priznati, u pravu. Izvođač radova. Njegova greška. U drugim sobama je ispravno. Hoćete da vam promijenim sobu?

RUDO:
Šta se sakrili utičnicu - iza ormara?

NIKOLA:
A što će vam utičnica, ako smijem pitati ?
Za ovo ... šta je ovo ... magnetofon ?

06.01.2010. u 12:00 • 0 KomentaraPrint#

04-Tri Tone Toalet Papira ( prvi dio )

Rudo putovao, probdio noć, Žile pobjegao od ozbiljne muzike, došlo podne – Rudo, iako lirik, sasvim epski, gromoglasno – hrče. Na sobna vrata nekoliko puta kucao, pa ušao, Nikola, šef recepcije... Vidi Rudu u krevetu, i još bolje čuje Rudino hrkanje, Rudo zaspao u odjelu. Nikola gleda kako je ovaj ispremještao sobni namještaj, klima glavom...

NIKOLA (šetkajuci, s pauzama):
Dobro si ovo ispreturao, svaka čast.

Ovakvih još nisam imao.
Kako lijepo hrče!
Ne bi mogao – da mu nije lijepo.

Šta je ovo jeo?
Pečenu kokoš donio u hotel!
Oglodo, oglodo – ni za mačke nije ostalo !
Papirne tacne nosa uza se.
... A noćas mi izgledo – gospodin

Nakašlje se, oficijelno, nekoliko puta, da probudi Rudu.
Rudo ne ustaje postepeno, nego se odmah prebaci u sjedeći položaj, pričem stopala nepogrešivo ulete u papuče. Trzne glavom na dvije – tri strane, da se sjeti gdje je – i budan.


RUDO:
Jesam li to hrkao ?

NIKOLA:
Malčice.

RUDO:
Nisam spavao 48 sati.
Vi ste – upravnik ?

NIKOLA:
VEDE direktora. Obavešten sam da imate nekih primjedbi na smještaj, odnosno namještaj... Ako želite, molim lepo, za nas je gost – svetinja !
Šta vam ne valja u našem hotelu?
Šta nije u redu?

RUDO:
Sve nije u redu.

(Gimnasticirao je vratom, a sada uzima ispod jastuka drvenu ladicu, podiže je i pokazuje Nikoli.)

Ovo nije jastuk – ovo je šampita. Moram ispod staviti ovo – da imam na što glavu spustiti.

06.01.2010. u 11:59 • 0 KomentaraPrint#

03-Legenda Balkanskih Drumova

Rudo se kompletiro: i leptir'mašnu stigao da metne. Mogao bi odmah pred svoj hor, samo što mu papuče, a ne cipele, na nogama.

Žile ulazi sa ogromnom tacnom na rukama, jedva je nosi. Ljulaju se na tacni dvije flaše (belo vino “Smederevo”, kisela “Knjaz Miloš”), dvije kafe. Jedna čaša, povisoka. Spušta na stolić. Sjeda, ko beg.[/i]

RUDO:
Šta si nam to natovario?
Ti reče: Da nam donesem kafe?

ŽILE:
Malo vina. Belo, smederevsko.
Ne mogu kafu na prazan stomak.

RUDO:
Pa što ne uze kakav sendvič?
Nego – rakiju, u pola sedam ujutru.

ŽILE:
Nije rakija, časna reč. Vino, i kisela.
(Toči, sam sebi, pravi gemišt.)
Gemišt.
Dok je bilo onih – sjećate li se vi toga – onih sifona, soda, to se zvalo špricer – sa kiselom je – gemišt.

RUDO (srčući svoju kafu – stojeći):
To si mi lijepo objasnio.
A ima li kusura?

ŽILE:
Uh ... ja zaboravio....
(Vadi iz nekog dubokog i dalekog džepa. Meće na sto, ne daje Rudi)
Izvolite, molim lepo.

RUDO:
Vješto ti to ... da nisi konobar?

ŽILE: (iskapivši čašu):
Ni govora. Tajson. Vozač teške kategorije.
Legenda balkanskih drumova.

(opet toči, na isti način)

RUDO:
Bogami... izvodiš to ko kakav vrhunski ... barmen !
Koji ti je omjer .... vino – kisela ?

ŽILE:
Jedan naspram – ofrlje !

RUDO suzdržava osmjeh, ovaj mu postaje simpatičan, pa tek sad sjeda, na drugu fotelju. I počinje kafu piti s punim ritualnim užitkom. Pali cigaretu, itd.

RUDO:
Sad... ne radis ništa?

ŽILE:
Radim....radim svašta ...Samo, ne vozim. Volan mi je glave došo. Znaš...kao kad se brici ogade makaze...meni se ogadio volan. Kad zaspim trezan, po cijelu noć sanjam kako vozim, onu svoju RABU... Bijeljina, Beogradm Sofija – jebem li joj majku kroz majku – Solun, Carigrad ....

RUDO:
Što ti je Sofija skrivila?

ŽILE:
Ukrali mi šleper.
Zaspio se s nekim bugarskim kurvama, dobar motel, veliki parking, znaju me na recepciji... neću da spavam u kabini – uvijek sam kurve radio u kabini, ali mi se svidele obe .... oću sobu, kupatilo.... obe mi se svidele, mamicu im jebem....

(Duboko uzdahne, pa šuti. Sad svoj gemišt ispija dozirano, u umjerenim gutljajima. Traje šutnja.)

RUDO:
Bogami, nije kriv volan.... nego jaran.... u gaćama....

ŽILE:
Volan, jaran i Jefto. Generalni. Da sam ukro... dogovorio sa bugarskom mafijom ... Dvjesta iljada maraka! Nema dokaza, ali ima otkaza! I kako je samo razglasio, po celoj Jugoslaviji. Gde god dođem, za posao – Kako se zoveš? Tako i tako. Aaaa, ti si onaj što gubi šlepere!

...Da malo promenimo temu?
...Šta gledaš....Šta gledate tamo?

(A Rudo ustao gleda kroz prozor, na Drinu.)

RUDO:
Drinu.
Drinu gledam. Pa zažmirim, hoću da se nadišem – Drine. Jutros... nije ni svanulo.... vidim splavare.... znaš ono njihovo: Srbiji – Bosniii.... Srbijiii – Bosniiii? Sjećaš se?

ŽILE:
Nema toga. To je nekad bilo.

RUDO:
Ima, ima, kako da nema. Samo sad rade ''turistički''. Od Šćepan-polja, do ušća. I isto govore. Ne kažu ''lijevo'' i ''desno'' – nego ''Bosniii'', ''Srbiji''. Tako je oduvijek. Možda i hiljadu godina. – Imaju splavari, imaju. Išao ja, tri puta. I prošle godine bio. Imam snimljeno.

ŽILE:
Verujem, verujem... ali jutros... Nema govora.
To ste vi malo prikunjali, pa vam se prikazalo....Oće to...od nesanice. Čovjek prikunja i ne zna da je prikunjo.... Pa mu se svašta prikaže. Imao sam taj problem... za volanom... Kod vas je ... ako smijem reći... problem.... malo drukčiji...

(Pošto je Rudo okrenut leđima, on čini gestu rukom prema mozgu, da kaže: malčice si lud.)

RUDO (okrene se naglo, i gotovo ljutito):
Ti to ne možeš shvatit. Ako imam splavere – onda mora biti oratorij, a bez splavara simfonija! Kao – kof Smetane. Jesi li kad slušao ''Vltavu'' ? Pomozi mi! Ustani, bolan, pomozi mi. Sakrili utičnicu...

(Da pomakne ormar, iza kojeg se nalazi utičnica. Na podu, njegov, ne preveliki, magnetofon.)

ŽILE (ustane, pa posrne, pijan):
Jebite vi mene, ako išta razumijem.

(Odmiču ormar, Rudo utaknuo kabl. Pritisnuo dugme, da krene ''Vltava'')

RUDO:
I reko sam – ne možeš shvatiti. Kad ne možeš shvatiti, onda lijepo – slušaj. Muziku i ne treba objašnjavati. Slušaj, i sve ti je jasno.

(Krene ''Vltava'' sa kratkim uvodom lajt-motiva. A Žile ispio sve vino, gleda da pobjegne od ludaka, da mu je koju paru izmamiti.)

ŽILE:
Da vi meni date deset maraka...dok to odsvira... da vam donesem... doručak.... Treba li vam nešto donijeti? Ja moram ić....

(A Rudu ''uzelo'', žmiri, samo što ne počne dirigovati. Pojačao ton. Kad otvori oči – nigdje Žileta. Stišava, pomalo, pa sasvim, muziku. Gleda po ćoškovima sobe, gdje je Žile. Tek kad vidi da ga nema ni u ormaru, iziđe na hodnik, pa doziva.)

RUDO:
Žika, Žile !
Legendoooo !
Nisi uzeo pare !
Legendoooo !

06.01.2010. u 11:58 • 0 KomentaraPrint#

02-Glava na sjeveru,noge na jugu ( drugi dio)

RUDO:
Da mi pomogneš...da premjestimo krevet...
Ne mogu spavat...ovako...Naopako....

ŽILE:
Kako - naopako?

RUDO:
Ne pričaj, nego pomozi !

(Rudo upregao, a velik, težak, "francuski ležaj" - hoće da mu promijeni položaj. Kad shvati, priključi se i Žile, a Rudo monologizira)

RUDO:
Glava mora biti na sjeveru, noge - na judu.
Ne mogu vrata biti viša glave, nego kat otvoriš oči...da ih vidiš....
Uh...što je težak...Ne znaju pravit hotele...ne znaju pravit krevete...Ne znaju pravit jastuke...Slavinu u kupatilu okrenuli naopako...Odvrneš hladnu, oprži te vruća...Utičnicu sakrili iza ormara...
Sad je dobro ! Do-bro!

(Malo šutnje, u kojoj Rudo promatra učinak, i kombinuje još potrebne zahvate, a Žile ga zamišljeno gleda.)

ŽILE:
Ja pomislio ti peder...
(reče "ti" pa ustuknu)
a vi onako malo...na svoju ruku...
Štono muslimani kažu: ters!
Hoću l nam donijet kafe?

(opet pruža ruku, daj!)

RUDO:
Sad - može.

(Daje pare, krupnija novčanica)

I upamti - naučno dokazano! Jesam ters, ali ovo je - na-uč-no do-ka-za-no ! Glava na sjeveru - noge na jugu !


Ode Žile

06.01.2010. u 11:56 • 0 KomentaraPrint#

02.Glava na sjeveru noge na jugu ( prvi dio)

Prateći splav, koju put kresne upaljač i osvjetli Rudino lice. Ne može čovjek da spava. Pa puši na prozoru, ugleda Drinu, priviđaju mu se splavari, ili ih se sjeća? - Tek što je svanulo, kuca mu neko na vrata. A on potpuno gologuz. Gaće na podu brzo uzima, navlači, pa pidžamu sa stolice....

RUDO:
Ko je?

ŽILE (već pomolio glavu):
Ja. Žika. Žile.

RUDO:
Koji Žika, kakav Žile?

ŽILE (ušao):
Ja što sam vas sinoć doveo, sa autobuske stanice.

RUDO:
Mene...ti...doveo?

ŽILE:
Je li to vi - g o l i s p a v a t a t e ?

RUDO:
Samo kad ne mogu da spavam. Sve poskidam. A što si ti došao? Šta hoćeš ?

ŽILE:
Da vidim...treba li vam šta...Računam - čovjek u tuđem gradu...pa da mu se nađem pri ruci...Mi smo, Zvorničani, takvi...volimo pomoć, svakome...

RUDO:
Znam. Ja sam - rođeni Zvorničanin.
Za tebe - ne znam. Ako nisi iz Malog Zvornika? S onu stranu?

(Zagleda ga, kao da prepozna otkuda je ovaj.)

Ja bih rekao da ti nisi spavao? Malkice mi se...ljuljaš...

ŽILE:
Le-lu-jam. Mi to kažemo - leluja... da ste mi dali dvadeset, bila bi - horizontala. Ovako lelujam. S one strane - već povraćaju. Da vam donesem kafu? Eno je...došla Ljubinka. Konobarica. Ona uvijek prva dođe.
(A pruža ruku da uzme kakvu novčanicu.)

RUDO:
Kafu ćemo poslije.

ŽILE (začuđeno - da nisu kakva pederska posla?):
Poslije - čega?

RUDO:
Krevet!

ŽILE (ustaje, a bio sjeo na ono kod plakara, gdje se meće prtljag):
Šta - krevet?
Kako mislite - krevet ?

06.01.2010. u 11:54 • 0 KomentaraPrint#

01.-Budilnik od Perja

Tamna, i noćna tišina u kojoj jedva čujno zuji "Drina". Pa sporo svitanje nad vodom i veoma glasno kukurikanje pijetla, tri puta, pet-sedam-devet puta dok se ne počne razaznavati SPLAV na "Drini". Lijevo silete troice splavara, kako ustaju, čine neke obredne kretnje (pranje, molitva, "rani sabah"). Probudio ih njihov horoz.

Vođa splava, nakon molitve, zauzima svoje mjeto, na "pramcu", jarani svoja mjesta, bočno. U rukama im duge i jake pritke, kojim - upirući u riječno dno - pomjeraju splav u željenome pravcu (desno, lijevo), kad je potrebno izbjeći stjenovite prepreke na putanji.

U tim trenutcima, vođa splava, veoma glasno izgovara komande:

SPLAVAR:
Bosniiii !
Srbijiiii !
Bosniiii !
Srbijiiii !

Splav prolazi cijelom dužinom Drine i čuju se jos koji put vođine komande, i vidimo odgovarajuće radnje njegovih pomoćnika

SPLAVAR:
Bosniiii !
Srbijiiii !

06.01.2010. u 11:53 • 0 KomentaraPrint#

U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce

Likovi - U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce
Hajrudin Pešto - Rudo
nastavnik muzičkog obrazovanja, dirigent-amater, između 50 i 60 godina, samac, da samlji ne može biti. Dvadeset godina mašta kako će jednog dana komponovati simfoniju "Drina", ako ne ispadne oratorij. Ili svita.

Živorad, Žika, Žile
zvornički besposličar, alkos, 42-43 g. Davno je prošlo vrijeme kad je činio šta hoće. Sad čini šta mora. "Gubi šlepere".

Vera
hotelska "dama", profesionalka, 35-50 g. Sve na njoj stoji čvrsto, pa ne voli, "na poslu", skidati grudnjak. Izdaju je sise, i ona ih mrzi, otkako zna za svoju ženskost. A dobar čovjek.

Himzo
inženjer, građevinac, 42 g., ugledan građanin Zvornika, pa malo i šire. Ima dosta ušteđevine, u tuzlanskoj banci, što je i dobro i loše: može ga stajati glave, i može njome-otkupiti glavu. Žena, dvije djevojčice.

Batko
konobar, u prvom činu, kasnije - solidan četnik. Žilo, dvadesetak godina.

Simić
kapetan JNA, na početku. Veoma brzo - major-pukovnik-general vojske rs. Oko 35 g. Čovjek koji vjeruje u ono što radi.

Gen. Miloš Jocić, zvani Kardelj
sitan čovjek krupnog glasa, naučio hodati isturenih prsa, ostalo mu od 41-45! Hoće u partizane, opet.

06.01.2010. u 11:46 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 05.01.2010.

Two Hours From London - part one (1./5)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:04 • 0 KomentaraPrint#

Two Hours From London - part two (2./5)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:03 • 0 KomentaraPrint#

Two Hours From London - part four (4./5)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:01 • 0 KomentaraPrint#

Two Hours From London - part five (5./5)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:00 • 0 KomentaraPrint#

Two Hours From London - part three (3./5)

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 03:02 • 0 KomentaraPrint#

petak, 30.10.2009.

Pratio ja Bus

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 16:11 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.10.2009.

SuSE Linux Studio

Zaista je mnogo Linux distribucija koje su prilagodjene krajnjem korisniku.Prije par godina,u vrijeme kada sam započinjao baviti se njime,Mandrak i Fedora su mi bili nekako najbliži.

 

Fedoru sam kasnije ostavio na konto Minta i LinuxOS_a..jednostavno,smetalo me što je zaista teško instalirati podršku za mp3_e,koji su ljudi iz RedHata svakako izbjegavali.Onda se pojavio Ubuntu.

 

Oduševio me svojom jednostavnošću,kako instalacije tako i izuzetno dobrim softwareom.

 

Ovih dana,u najnovijem Datormagazinu ( broj 11/2009) pročitam o Suse studiju,odabiru i kreiranju Suse Linux Distribucije direktno na njihovom serveru,pravljenju svoje distribucije a onda i prebacivanje na CD/DVD/USB.

I onda odsurfam na njihovu web stranicu,prijavim konto i započnem graditi sam svoju distribuciju.Zaista dobro uradjeno: ako recimo želite instalirati Totem,program za pregled filmova, klikom na naziv programa, otvara se novi prozor koji vam pojašnjava o čemu se radi ..ma vrijedi probati.Adresa je http:susestudio.com

29.10.2009. u 10:17 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.02.2009.

Instalirao Windows Seven

Prije svega , svako ko voli Dadu Topića trebao bi ga čuti u pjesmi :
Dado & Leb i Sol

Da,pa nema tu nikakve direktne veze sa temom i naslovom osim ...slušam album " I Taka Nataka " dok istražujem malo i stvaram prve utiske o novom Windows_u čiji se glavni release očekuje negdje za godinu dana.Zapravo u planovima iznesenim prije par dana Microsoft je objavio da će RC verzija izaći u aprilu ove godine.
"Windows 7 Release Candidate: Tidigt april 2009, publik lansering som alla kan testa
Windows 7 RTM (och till företagen): Nĺgon gĺng under augusti, september eller oktober 2009 blir Windows 7 helt klart och görs dĺ tillgängligt för företagskunder med avtal.
Windows 7 till allmänheten (ex. förinstallerat pĺ datorer, möjlighet att köpas i affären): Februari 2010."
Donosim svoje mišljenje što prije ga oprobam.Za sada mogu reći da me zaista oduševio: lagana instalacija ( ako ideš preko " starog XP " lijepo rješenje : ostaje ti Windows.old mapa iz koje možeš koristiti programe koje si i do sada koristio : ja probao AVI Recomp = radi, Adobe Photoshop = radi.) čini se da brže radi od Viste Ultimate koju sam imao instaliranu par mjeseci dok se nisam vratio na XP. Čini mi se da ostajem na Sevenu, mada ova verzija traje do avgusta.Kao što upisah, javim se uskoro.

09.02.2009. u 11:26 • 0 KomentaraPrint#

subota, 31.01.2009.

HP PC - iBook G4 - Asus EEEc : usporedni test

Posjedujem tri prenosna kompjutera sa tri različita operativna sistema, HP Pavilion z2000 na kojemu vozim Windows XP sa SP3, iBook G4 sa Mac OS X Tiger i Asus EEEC sa Ubuntu Linux distribucijom.Tačno godinu dana, od 01. februara 2008 godine sva tri sam upotrebljavao gotovo podjednako, onaj prvi ponajviše a ako nastavite čitati dalje vidjet ćete zašto i zašto TVRDIM : daleko ispred svih je PC , daleko najbolji od ova tri OS_a je Windows ( najbolji ili najbolje prihvaćen , pitanje je sada ). Niti jedan nisam koristio za igre, ova to zadnja dva ni ne podržavaju ?!, sva tri su bila upotrebljavana kao surf mašine, pa onda za obradu slike, i na kraju unos i obraadu pisane riječi.Na onom prvom instaliran IE verzija 7, na Mac_u Safari verzija 3.2.1 a na Linux kompu Firefox verzija 3.0.5. Sa softwerskim updatiranjem sva tri browsera, nikada mi se nije desilo da IE krašira, svaku web stranicu je otvarao bez ikakvih problema ( to valjda što su sve optimizirane prije svega za IE ). Na drugoj strani Firefox mi je nebrojeno puta pao, iz ovog ili onog razloga, najčešće iz nemogučnosti da učita neku fleš animaciju.Safari je posebna priča, usprkos Appleovoj tvrdnji da je " faster browser " ni blizu istine.A pogotovo da je prihvačen svuda, jer odem na banku a ono , ne ide da se ulogujem jer " browser koji koristim je totalno nepoznat "
Hoću " zaradit ili zijanit lovu " pa bih da igram poker on line, sve poznate brokerske kuče priznaju odnosno imaju software rješenja za Windows, za Mac OS i za Linux biće jednog lijepog dana.
Hoću jeftinije zvati preko interneta a uz pomoć VoipStunta ili Bustera , ne ide na Mac OS, ne ide na Linux a lahko i bez problema šljaka sa Windows_om.
Mogu tako u nedogled, par stotina hiljada programa koje ja upotrebljavam i čije verzije postoje samo za Windows.Nemoj samo neko da mi kaže, da ali imaš Paralels , pa vozi Windows na Mac_enu, a zašto bih molit ču lijepo, platio jednu mašinu duplo skuplje ako ću voziti Windows na njoj.Zašto, što je lijepa i bijela, hehe, ima i PC koji su prekrasni, zato što je brža, ne , nije istina, za iste pare koje iskipaš za neki iBook možeš kupiti super PC.
Ali da ja nastavim....kupim Nokiu N96, njihova PC Suita postoji samo u verziji za Windows, što će reči, nema teoretske šanse da slike uzete sa mobilom prenesem na Mac ili Linux, nema šanse da izvršim, kada dodje vrijeme za to, updatiranje softwarea u telefonu, ili recimo GPS modula.
iWork u Mac_u ili Open Office na Assusu ni blizu nisu MS officu, ama ni po ćemu, brzini otvaranja dokumenta, templatima itd itd ...Ovdje ne mislim samo na Word-Pages , kontam na svaki dio u paketu.
Ima tu još mnogo razlika , s obzirom na njihov broj , skačem sa teme na temu ali nema veze, svako od vas će sigurno pronači nešto zanimljivo, nešto sa čime se ne slaže ( prihvatam ako je tačno ) puno toga što je tako kako sam upisao ...Ovdje dolazi komentar : Windows je ranjiv kao ni jedan drugi navedeni OS.Slažem se, ali ako imaš instaliran neki free = besplatan AV program, pa onda neki ASW program , ništa ti se neće desiti.
A možda je ovo gore, surfaš na Firefox_u, odjednom nestane sa ekrana, bez da ti bilo šta kaže, ili surfaš sa Safarijem, a onda se pojavi ona " beach boll" hebena lopta i do nedogled se vrti, a ne možeš ništa uraditi osim da pritisneš dugme Power i držiš ga dok komp ne krepe.
Zatrebaš li pomoč u vezi nekog problema sa Windows_om ili nekim drugim programom kojega voziš u tom OS_u, mali milion foruma i pomoči odasvuda.Već sa Mac_om ili Linux_om to nije slučaj.Sama činjenica recimo da u Bosni ne postoji niti jedan forum koji piše o Mac OS X ili Linux_u ( za ovaj drugi postojao je LUGBiH koji više , nažalost ne djeluje. U Hrvatskoj, susjednoj nam zemlji postoji Mackorisnik i Jabučnjak, svaka čast ljudima koji ih vode, ali se nauka svela na par korisnika.Isto tako u Srbiji, takodjer u Švedskoj.Čitaj ovo: AlltomXP ima preko 100 hiljada članova, Ubuntu forum tek neki dan slavio 1000 ?!E sad, skontaj sam, kakva je razlika ....Ima zaista razlika, ali sve navodi na to da je , htjeli mi to priznati ili ne, Windows daleko najrasprostranjeniji na dunjaluku, najviše programa je napisano za tu platformu, posvuda vidiš PC a veoma rijetko Mac_ove ili Linux mašine.Da se razumijemo : moji prvi dodiri sa kompjuterima datiraju od daleke 1978 godine, u Honeywell_ovom centru u Milanu, nakon par godina Iskra Kranj nam je prodala kompjutere na kojima smo vodili knjigovodstvo, vrijeme je to Windowsa 3.1. dolaskom ovdje u Švedsku , susreo sam se sa Mac_ovim kompjuterima. Mac je imao " desktop " i " prozorski " način rada, sve je štimalo cakum pakum, ali šta se kasnije desilo Bog sami zna !! Danas je sa njima po mom mišljenju slijedeča situacija : rezervisani za mali broj korisnika, rezervisani za design i ostale umjetničke poteze, poprilično poskupi, sa izuzetno skupim servisom i rezervnim dijelovima ( recimo, RAM košta najmanje dva puta skuplje no za PC ).
Na pola smo puta i da okončam jednom rečenicom : stvar je ličnog ukusa i potrebe šta češ izabrati : ja sam svoje upisao.

31.01.2009. u 15:09 • 1 KomentaraPrint#

subota, 06.12.2008.

Whiskey "La Froyd "

Laphroaig Single Malt Scotch 10 Year 750 ml.
Laphroaig (pronounced “La-froyd”) 10 Year Old is an all-malt
Scotch Whisky from the remote island of Islay in the Western Isles
of Scotland. In making Laphroaig, malted barley is dried over a
peat fire. The smoke from this peat, found only on Islay, gives
Laphroaig its particularly rich flavor. Laphroaig is best savored
neat, or with a little cool water. Roll it around on your tongue.
Release the pungent, earthy aroma of blue peat smoke, the sweet
nuttiness of the barley, the delicate heathery perfume of Islay’s
streams. It is as unique as the island itself.
http://i34.tinypic.com/v3el9c.jpg

06.12.2008. u 17:41 • 0 KomentaraPrint#

Kopanisti recept koji mi je" sjeo"

Ukusno jelo iz Grčke
==================
500 gr. ovčijeg sira
1/2 crvene paprika
1/2 zelene paprika
origano 1 kašikica
1/2 limuna
maslinovo ulje
Tabasco
Izdrobi sir, isjeckaj paprike na što sitnije komade, ubaci ostale sastojke i uz dobro vino sjeda pravo , olala olala ženpase, ko bajagi ko što vele francuzi

06.12.2008. u 17:39 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.12.2008.

Panoramio

Vjerojatno mnogi od vas poznaju ovu web stranicu ali ipak, rekoh, da je objavim , da je ja ne zaboravim . Stranica je to na kojoj možete objaviti fotografije i vezati ih za odredjeni geografski pojam :

Postavi svoje fotke

04.12.2008. u 16:32 • 0 KomentaraPrint#

20 primarnih Univerzalnih zakona

Naš Univerzum je perfektno uredjen i uravnotežen prirodnim i moralnim zakonima, regulisan vibracijama kako bi se očuvao red. Kada djelujemo unutar ovih zakona onda možemo očekivati pozitivan ishod, a kad su ovi zakoni narušeni onda možemo očekivati patnju. Jedini cilj svega je da se naučimo boljem.
1. The Law of Harmony - Zakon Harmoničnosti

Ovaj zakon prethodi čak i fundamentalnom Zakonu Karme, jer je harmonija najveći preduslov za uravnoteženost. Cilj karme je postizanje harmonije. Ako bacimo kamenčić u vodu npr. jezera, narušavamo harmoniju istog; mi smo uzrok, a posljedica je prskanje i treperenje vode sve dok se harmonija opet ne uspostavi. Slično se dešava i kada ne djelujemo u skladu sa Univerzalnim principima: neharmoničnost se širi našom univerzom i vraća se k nama, ponekad više ljudskih života, sve dok se harmonija opet ne uspostavi.

2. The Law of Reincarnation or Karma - Zakon Reinkarnacije ili Karme

Sve dok ne ispunimo svoju Karmu i Dharmu (djela koja moramo učiniti), nastavljamo da reinkarnirano, tj. vraćamo se na Zemlju. Ni Bog ni Gospodari Karme nam neće dodijeliti patnju kroz naše živote , mi sami odlučujemo ono najvažnije što moramo naučiti u našim planetarnim putovanjima i u svakom životnom iskustvu tražimo druge srodne duše, često sa zajedničckom prošlošću i uvijek sa karmičkom konfiguracijom koja odgovara našim potrebama. Kada god djelujemo sa namjerom mi kreiramo Karmu. U djela ubrajamo misli, emocije, riječi i djela, a motiv, želja i namjera stoje iza njih. Neharmonična djela moraju biti uravnotežena u budćnosti u vom ili budućim životima, kako bi Duša napredovala.

3. The Law of Wisdom - Zakon Mudrosti
Mudrost poništava Karmu. Ako si mudar i učiš svoje lekcije kroz ljubav i znjanje, onda možeš ublažiti svoju Karmu. Tužno, ali izgleda da ljudi najbrže uče kroz patnju i bol, kroz direktno iskustvo posljedica svojih akcija. Na primjer, pohlepno uzimajući od drugih, umjesto da učimo kroz znanje i ljubav da je to pogrešno, mi, zauzvrat, doživljavamo da drugi od nas uzimaju pohlepno, bilo u ovom ili budućim životima.

Primjer 1: U prošlom životu si bio oženjen Dušom (koja ti je i danas supruga), a koju si ostavio zbog druge. Prije nego si se rodio u ovom životu, ti si se složio da ćeš biti ostavljen od svoje supruge, pod sličnim okolnostima - ovo ti omogućava da uravnotežiš svoju Karmu - i direktno iskusiš bol izdaje. Ako se kroz mudrost i svjesno vladanje životom lake odvojiti od nekog odnosa s ljubavlju, onda ćemo olakšati bol razdvajanja dok ujedno polažemo vlastiti ispit - tako se oslobadjamo Karme i razvijamo iznutra.

Primjer2: Pretpostavimo da ti je astrološki sudjeno da prodješ kroz tešku vezu u maju svoje 35-te godine. Ako si kroz prošle živote kao i u ovom životu naučio da budeš pozitivan - bez osuda i očekivanja u tvojim vezama, onda samo možeš doživjeti svadju sa suprugom tog sudbinskog majskog dana. Ako nisi naučio lekcije prošlosti i produbio neharmoničnost odnosa, onda možeš doživjeti razvod tog sudbinoskog maja.

4. The Law of Grace - Zakon Milostivosti , Milosrdja
Karma može biti ispunjena kroz milost i milosrdje. Drugim riječima, ako dajemo ljubav, milost drugima, isto dobijamo za uzvrat.

5. The Law of Soul Evolution - Zakon Napredovanja Duše
Svako Duša na Zemlji je dobila zadatak i cilj razvoja, bilo da je toga svjesna ili ne. Svi smo reinkarnirali zato što želimo spiritualno napredovati. Dizanjem iznad svih emocija baziranih na strahu i učenjem kako izraziti bezuslovnu ljubav, mi povećavamo nivo vibracije i pomjeramo se bliže ka stanju harmoničnosti. Čak i kad ne izgleda da baš napredujemo, mi u stvari, činimo progres. Mi učimo kroz bol i patnju zbog naših neharmoničnih djela , koje se mogu nazvati i greške ili promašaji.To je zakon razvoja Duše.

6. The Law of Bodhisattva - Zakon Bodhisattva

Bodhisattva je sanskrit pojam prihvaćen u metafizičkom svijetu i znači da je neko, ko je prevazišao potrebe vraćanja na Zemlju (ispunio Karmu), ipak odlučio da se vrati na Zemlju kako bi pomagao drugima da postignu prosvijetljenost. Bodhisattva zna da nikad neće biti stvarno slobodan dok sve duše ne budu slobodne. Najozbiljniji metafizički studenti su već dostigli nivo Bodhisattva u svom razvoju.

7. The Law of Vibrational Attainment - Zakon Vibracijske Vještine
Cijeli Univerzum funkcioniše na istom principu vibracione energije. Kad je Einstein otkrio da je “materija energija” on je otvorio vrata spajanja nauke i metafizike. Naučnici su dokazali da energija ne može nestati, može samo prelaziti iz oblika u oblik (transformisati se, reinkarnirati) i po svojoj prirodi, energija može ići naprijed i nazad, tj. ne može mirovati - to je stagnacija koja opet rezultira u transformaciji. Ti si energija. Tvoja koža, koja izgleda kao čvrsto vidljivo tijelo, je u svari, sačinjena od triliona molekula koji se kreću jedni oko drugih, vibriraju odredjenom brzinom. Ova brzina je rezultat koji se zaslužio u svojim prošlim, kao i ovom životu do ovoga trenutka. Kad si u harmoniji onda možeš dostići najveću vibracionu brzinu - božanski nivo!

8. The Law of Free Will - Zakon Slobodne Volje
Ovaj zakon operira na 3 načina:

•Premda su glavni dogadjaju u tvom životu Astrološki predodredjeni, ti ipak, imaš slobodnu volju da ublažiš neki dogadjaj ili da ga potpuno izbjegneš. To zavisi od toga kako živiš svoj život do trenutka situacije koja ti je sudbinski odredjena. Ako si milosrdan i milostiv prema drugima, pozitivan, voljen, suosjećajan i pokazuješ svojim dobrim djelima da si naučio lekcije iz prošlosti, ti možeš minimizirati neharmonična, tj. neugodna iskustva.
•Kad postaneš Majstor života (Master of Life awareness) i razviješ svjesnu objektivnost, bićeš puno manje pogodjen svjetskim dešavanjima nego si to bio u prošlosti. Majstor život uživa u toplini i radosti koju život nudi, ali se svjesno ogradjuje od negativnosti, dozvoljavajući da prolazi kroz njega, bez da utiče na nj.
•Ti uvijek imaš slobodnu volju kako da reaguješ u nekoj situaciji. Ako reaguješ pozitivnim emocijama, suosjećajnošću i integritetom, onda si vjerovatno naučio karmičke lekcije i više nećeš doživljavati slične situacije u budućnosti.
9. The Law of One - Zakon Jednog (Jedinstva)
Svaka Duša, živa ili ne, je povezana na nivou kolektivne svjesti, duboko u Višem-Sebi. Mi smo dio ogromne energije zvane Bog, Viša sila, itd, i kad smo dio samog Boga, mi smo onda Bog. Cilj ove figure je pomjeranje energije naprijed, širenje, stvaranje još više energije. Tako, živeći u harmoniji, svaki od nas povećava brzinu vibracija i time intenzivira vibracije cijelog Univerzuma. Kad nismo u harmoniji sa svijetom i sobom, onda smanjujemo brzinu vibracije cijelog Univerzuma, jer svi smo Jedno-sve što misliš, kažeš i uradiš, utiče na svaku drugu Dušu!

10. The Law of Manifestation - Zakon Manifestacije
Sve što je stvoreno, počelo je sa mišlju, idejom. Ideje i iskustva stvaraju vjerovanja koja, za uzvrat, kreiraju tvoju stvarnost. Ako si nezadovoljan trenutnom stvarnošću, moraš promijeniti svoja vjerovanja i svoje ponašanje. Vjerovanja se mogu promijeniti kad shvatiš da ona ne rade za tvoje dobro i kad počneš zamišljati ono što, zaista, kreira uspjeh i harmoniju u tvom životu. Neograničena kreativna moć tvoga uma, kroz požrtvovanost, pirsutnost i vježbu, može biti mudrost za uzdizanje tvoje Karme. Unutar fizičkih i spiritualnih zakona možeš ostvariti bilo koju stvarnost koju želiš da iskusiš. Da bi promijenio svoje ponašanje moraš odlučiti koje neharmonične postuke želiš da eliminiraš. Onda, imaj na umu, ako želiš da primijeniš ono što činiš i da bi uticao na to, ne moraš mijenjati svoje osjećaje prema istom.

11. The Law of Conscious Detachment - Zakon Svjesnog Odvajanja (Objektivnosti)
Budina zemaljska učenja su najbolje sumirana u jednoj od njegovih izjava: “Tvoje opiranje je uzrok tvojoj patnji” a pod patnjom se podrazumijeva sve ono što ne funkcioniše u tvom životu, problemi u vezama, gubitak voljene osobe, usamljenost, bolest, nesreće, osjećaj krivnje, finansijske teškoće, neispunjene želje, itd. Kad prihvatiš ono kako jeste, onda prihvataš nepromjenljivu stvarnost, bez da joj se opireš. Neke stvari su činjenice. One postoje, bez obzira koliko im se opirao, ne postoji ništa što možeš učiniti! Promijeni što možeš promijeniti, ali imaj mudrosti da prihvatiš nepromjenjive situacije kakvim jesu, bez gubljenja mentalne i fizičke energije, pokušavajući da promijeniš ono što ne može biti promijenjeno. Sa prihvaćanjem realnosti dolazi ravnodušnost, objektivnost, sposobnost uživanja u svim pozitivnim aspektima života, ali dozvoli i negativnim da struje kroz tebe, bez opiranja i bez djelovanja.

12. The Law of Gratitude - Zakon Zahvalnosti
Iz perspektive Karme i Zakona Jednog proizilazi da što više daješ, više dobijaš, što više pomažeš drugima, više ćeš pomoći sebi. Moć ovog zakona djeluje u našem svakodnevnom životu.

13. The Law of Fellowship - Zakon Zajedništva
Kad se dva ili više ljudi sa sličnim vibracijama okupe oko istog cilja, njihova kombinirana energija ka ostvarenju cilja biva udvostručena, utrostručena ili čak mnogostruko veća. Ova misteriozna pojava se koristi u nekim religijama, grupama za liječenje, a od skoro u meditiranju za mir u svijetu.

14. The Law of Resistance - Zakon Otpora (Opiranja)
Ono čemu se opireš, privlačiš k sebii ovjekovječuješ njegov uticaj na tvoj život. Otpor je strah, pa je to nešto što se karmički mora riješiti. Zakon opiranja te uči da se oslobodiš straha preko suočavanja sa istim sve dok ne budeš prisiljen da se sukobiš s tim, kroz postizanje svjesne nezavisnosti. PRIMJER: Možda imaš jak otpor prema ljudima drugih rasa, npr. prema Azijcima, Crncima, Jevrejima ili prema … svojoj punici Taj otpor nije ništa drugo do strah, a najbrži način da prevazidješ strah je da se s njim direktno suočiš. Tako ćeš vrlo moguće u sljedećem životu reinkarnirati kao Azijac, Crnac, Jevrej ili tvoja punica. Kad postaneš Majstor života i prestaneš da se opireš svom strahu, svjesno se odvajaš od negativnosti, problem će onda biti riješen. Najneharmoničnije situacije se rješavaju kroz promjenu stajališta. Promjenom perspektive obično možeš eliminirati efekte nekog problema i kad više nisi pod uticajem istog, onda nemaš taj problem, premda se glede tog problema apsolutno ništa nije promijenilo. Drugi aspekt Zakona opiranja kaže da ono čemu se opireš, ti sam postaješ, ako ne u ovom a ono u budućim životima.

15. The Law of Attraction - Zakon Privlačnosti (Privlačenja)
Slično se sličnom raduje. Tvoja energija struji tamo kuda usmjeravaš pažnju. Ti postaješ ono o čemu misliš većinu vremena. Ti privlačiš sve ono što sam jesi i ono na što se koncentrišeš. Ako si negativan, privlačiš i doživljavaš urpavo to - negativnost. Ako si prijatan, pozitivan, ponizan, privlačiš ljubav i sve pozitivno. Možeš privući jedino one kvalitete koje sam posjeduješ. Tako, ako želiš mir i harmoničnost u svom životu ti moraš postati spokojan i harmoničan.

16. The Law of Reflection - Zakon refleksije (odbijanja)
Ovaj zakon kaže da one osobine na koje jako reaguješ kod drugih, u stvari samo prepoznaješ u samome sebi, bilo da su one pozitivne ili negativne. Ovaj zakon ima 4 manifestacije:

•Ono što obožavaš kod drugih, u stvari, prepoznaješ kao postojeće u samom sebi
•Ono što ne trpiš i na što oštro reaguješ kod drugih, možeš biti siguaran da isto i u tebi postoji
•Ono ćemu se opireš i na što snažno reaguješ kod drugih, u stvari se bojiš da isto i u tebi postoji, i
•Ono čemu se opireš u sebi, to ti se ne svidja ni kod drugih
17. The Law of Unconditional Love - Zakon Bezuslovne Ljubavi
Bezuslovna ljubav nije romantični tip ljubavi. To je prihvaćanje drugih onakvim kakvi jesu bez osuda i očekivanja. To je apsolutno prihvaćanje drugih bez pokušaja da ih se promijeni, osim našeg vlastitog primjera. Zakon Bezuslovne Ljubavi kaže da, ako pronadješ način da izraziš bezuslovnu ljubav, automatski se uzidižeš iznad straha, a kad prevazidješ svoje strahove , automatski se otvaraš prema izražavanju bezuslovne ljubavi.

18. The Law of Magnetic Affinities - Zakon Magnetske Naklonosti
Birajući astrološki mjesto i vrijeme svog rodjenja ti biraš i odredjuješ prirodu iskustava u svoj životu. S druge strane, prije nego što smo i rodjeni, mi smo donijeli odluke za život u koji ulazimo. Tako, mi smo izabrali osobe koje će nam biti roditelji, druge Duše s kojima ćemo sudjelovati u životu, kao i astrološku konfiguraciju svog rodjenja, koja uključuje karakter, sposobnosti, ograničenja, slabosti i vrline. Ako ti sve ovo djeluje prekomplikovano, sjeti se da čovjek koristi samo 5-10 % kapaciteta mozga. A naučnici kažu da ljudski mozak ima 200 000 puta veći kapacitet nego najbolji kompjuter ikad konstruiran Opisani proračuni ne bi bili nikakav problem za takav kompjuter .

19. The Law of Abundance - Zakon o Izobilju
Ti u sebi imaš sve što ti je potrebno kako bi svoj boravak na Zemlji učinio rajem, ako odlučiš da to prihvatiš kao svoje pravo s rodjenjem. Svi živimo u svijetu izobilja, premda većina stanovnika naše planete ga shvata kao svijet manjkavosti i nedostataka.

20. The Law of Divine Order - Zakon Božanskog Reda
Ako želiš razumjeti Zakon Božanskog Reda, studiraj uravnoteženost u prirodi, jer ona upravo djeluje po tom zakonu. Sve je kako treba da bude, premda je čovječanstvo (naš oblik energije) još daleko od ostvarenja totalne harmonije. Ne postoji slučajnost. Tvoja energija, prevedena u misli, riječi, emocije i djela, uzrokuje sva tvoja iskustva. To ti osigurava da uvijek dobijaš prilike za učenje, napredovanje, koje je potrebno kako bi ispunio svoju Karmu, i kao s tobom, kolektivne misli, riječi, emocije i djela čovječanstva kreiraju sredinu za sve nas. Ako dovoljan broj Duša usmjerava svoju energiju na mir, mi ćemo imati mir. Ako je većina ljudi ispunjena ljutnjom, onda možemo doživjeti samo rat i nedaće. Svi smo jedno i poput mnogih pod-ličnosti u čovjeku, ona dominirajuća će odrediti sudbinu (Karmu) cijele ljudske vrste.

– Ovaj rad je prevod publikacije Darrella Daybre (www.thegreatestsecret.com) . Važno mi je da što više ljudi čuje i sazna za Univerzalne principe, koji u sebi nose ljubav i samo ljubav. “Kad ljudi shvate da zaista mogu kreirati uspjeh, poboljšati svoje zdravlje, spriječiti i izliječiti bolesti, postići istinsku sreću, itd, onda će se opšti standard življenja svih nas popraviti . ” Neke religije u sebi nose strah, a mi New Ageri ne smijemo nikad odustati, ni individualno ni kolektivno, sve dok harmonije ne bude uspostavljena. Kao uvijek, strah je problem, a ljubav i harmonija su rješenje. To je bar jednostavno, jer svi želimo ljubav, i niko ne želi strah. –

04.12.2008. u 16:25 • 0 KomentaraPrint#

7 smrtnih grijeha

Preuzimanje odgovornosti znači oslobadjanje od 7 smrtnih grijeha, a oni su: ponos, zavist, proždrljivost, požuda, ljutnja, pohlepa i lijenost. Vjerovatno ste čuli kad neko kaže:

Nisam mogao odoljeti.
Istina je, medjutim, da ipak jeste!

Ponos može imati više značenja, ali je najčešće ono kad se ljudi smatraju boljima od drugih. Takvi stavovi se sukobljavaju sa univerzalnom tezom da konkurencija ne postoji, nju su izmislili ljudi, a umjesto nje postoji nešto što zovemo “viša sila”, “vječnost”, ili jednostavno, Bog.
Svi smo čuli frazu

Ponos dolazi prije pada
Kad god se osjećamo uzvišenima, Zakon Promjene djeluje i bez milosti nas spušta na Zemlju! Tako uvijek dobijamo ono što zaslužimo. Ponos je suprotnost poniznosti, a poniznost je upravo ono što je potrebno za naš spititualni napredak. Zapamtite:

Ponos uvijek šteti, nikad nije od koristi!
Zavist je maskirana želja i nesretni osjećaj očajne želje za nečim što drugi imaju, kao uspjeh, sreća, osobine, imovina. Drugim riječima, zavist je razorna emocija koja te čini nesretnim zato što nemaš ono što drugi posjeduju, ali ne želiš ni oni da to imaju.

Proždrljivost je nesusprežna želja za konzumiranjem hranje i pića više nego li nam je potrebno za održavanje života. Ona je, zapravo, samo maska za neki nedostatak u našem životu. To znači da, ako ne nalazimo zadovoljstvo ni u čemu, onda to nalazimo u hrani i piću i time postižemo trenutno zadovoljstvo, ali koje, na žalost, samo sabotira vezu sa Dušom i napredovanje na spiritualnom planu.

Požuda je jaka fizička želja za tjelesnim kontaktom, tj. seksom, obično bez asociranih osjećaja ili afekcije. Može se, takodje, shvatiti i kao jaka želja za samoostvarenjem, za postizanjem nečega. Kad je um preokupiran željama ove vrste , onda su spiritualna čula potpuno zatvorena i onda je teško usmjeriti pažnju na bilo šta drugo. Ovo je jedan od smrtnih grijeha zbog toga što je strast tako moćna da kompletno preuzima svaki odnos sa drugim osobama, onemogućava samokontrolu i sprječava konstruktivno razmišljanje, a onda je svaka veza sa Spiritom izgubljena.

Ljutnja se manifestuje kad odbijamo ljubav. Problem sa ljutnjom je što je to tako jedna silovita emocionalna energija koja može proizvesti katastrofalne posljedice.

Pohlepa je želja za posjedovanjem, za materijalnim bogatstvom, imanjem ili mjestima koje nemaju nikakvu spiritualnu vrijedsnost. Pohlepni ljudi obično misle samo na sebe i ignorišu činjenicu da je život puno više od zadovoljenja želje. Pohlepa je jedan od smrtnih grijeha jer ne dozvoljava nikakvu interakciju s bilo kim ili bilo čim, što je van objekta njihove želje. Drugim riječima, pohlepa funkcioniše na bazi dobijanja onog što želimo i to po svaku cijenu.

Lijenost nije samo izbjegavanje fizičkog ili mentalnog rada, već znači i da nam se taj rad ne svidja. Onaj ko nije spreman da uloži trud i napor u bilo kojem poslu, ne može ni očekivati da će ubrati plodove svoga rada.

Govoreći uopšteno , potrebno je puno rada kako bi se naučili i usvojili principi Zakona Odgovornosti i ako nismo spremni da ustrajno razvijamo svoje sposobnosti, onda su šanse da se popnemo na vrh spiritualne planine jako male. Da bismo ispoštovali Zakon, nemamo izbora nego da se suočimo i pobijedimo 7 smrtnih grijeha. Oni se zovu smrtni zato što umrtvljuju spiritualna čula , rasipaju svjetlo i sužavaju Dušu.

Do sljedećeg puta, zapamtite:

Duša se hrani samo VRLINAMA

04.12.2008. u 16:22 • 0 KomentaraPrint#

Moć podsvijesti

Najveća tajna koju su posjedovali slavni ljudi svih vremena je bila njihova sposobnost da uspostave kontakt sa samim sobom i iskoriste moć podsvjesti. Vi to isto možete učiniti, ako znate kako podsvijest funkcionira i ako njome znate upravljati:
1.Ostrvo s blagom je UNUTAR tebe. Odgovore na sve želje tvoga srca traži u sebi!
2.Tvoja podsvijest ima odgovore na sva pitanja i probleme. Ako prije spavanja svojoj podsvijesti “naložiš” da želiš ustati u 6 sati, probudićeš se tačno u to vrijeme.
3.Tvoja podsvijest je graditelj tvoga tijela i može te i izliječiti. Svaku noć se uspavljuj sa idejom savršenog zdravlja, i tvoja podsvijest će, kao vjerni sluga, da te posluša.
4.Svaka misao je uzrok, a svaka situacija efekt misli.
5.Ako želiš napisati knjigu, muzičko djelo, biti bolji predavač, ili bilo šta drugo, ukorijeni te ideje u svojoj podsvjesti i ona će skladno tome da ti uvraća.
6.Ti si poput kapetana broda - on mora izdavati naredjenja. Isto tako, ti moraš dati prava naredjenja svojoj podsvijesti (misli i slike) koja onda upravlja svim tvojim doživljajima.
7.Nikad ne koristi riječi, poput : “Ne mogu si to priuštiti” ili “To ne mogu učiniti”. Tvoja podsvijest sve prihvata doslovce i to shvata kao da ti nemaš dovoljno novca ili nisi sposoban da učiniš ono što želiš. Potvrdi i ponavljaj : “Ja mogu učiniti sve kroz moć moje podsvijesti”.
8.Zakon života je zakon vjerovanja. Vjera je misao u tvojoj glavi : ne vjeruj u stvari koje te povredjuju ili ti nanose štetu. Vjeruj u moć svoje podsvijesti koja te liječi, inspiriše, osnažuje i unapredjuje.
9.Promijeni svoje misli i promijenićeš svoju sudbinu.

04.12.2008. u 16:21 • 0 KomentaraPrint#

subota, 29.11.2008.

Izabrano :: intervju Mustafe Spahica

"24SI - Reisul-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je sve to i koji predstavlja muslimane po Bosni i svijetu, pretvorio je sebe u glasnogovornika jednog medijskog maga, kojeg je u jednom od intervjua jedan moj kolega nazvao medijskim Arkanom, kaže profesor Mustafa Spahić u intervju za "BH Dane".
- Mi smo nedavno objavili tekst u kojem smo dokumentirali kako je ef. Cerić za nekih 16.000 eura postao vlasnik vile i garaže u centru grada, kako je uspio pronaći i kćerki i zetu posao u državnoj administraciji i još im omogućiti kupovinu stana po boračkim olakšicama na Šipu. Je li to moral reisul-uleme?

Ima u narodu stara izreka: "Dobar pastir što govori, to potvrđuje svojim vlastitim činom". U Kur`anu stoji: "Ja nikada, nikada neću raditi ono što vama zabranjujem". Vjerovali ili ne, Bog je svjedok, možda ću ja na gori način doći do stana od reisul-uleme, ali da ne dođem nikada, da me sutra istjeraju iz stana, po naravi stvari ja sam takav čovjek koji u kući, vili ili stanu ne gleda nikakav krucijalni, fundamentalni problem.

Znam rahmetli Muamera Žutića, u Avde Sumbula je stanovao, koji je dvije-tri godine odležao u zatvoru BMV - Branka Mikulića Vilu. On je o tome i pričao i pisao, pa je, po onoj propagandi neprijateljskoj, fasovao zatvor, a ako ćemo pravo - Mikulić je bio istinski patriot BiH, koji se sa Hamdijom Pozdrecom borio za Bosnu.

Ja sam pročitao taj tekst i on je zanatski vrhunski, ali ja hoću govoriti o onom što je problem neprolazne vrste. Imaju stvari koje taj čovjek, kojeg ja zovem Društvo Jednog Lica, drugi ga zovu Gospodin Sjednica, treći Gospodin Rijaset, dakle Mustafa Cerić radi, a koje će najmanje stotinu godina ostaviti posljedice. Reisul-ulema je po Ustavu Islamske zajednice simbol zajednice, on je po definiciji organ zajednice i garant dina i ummeta, dakle vjere i zakona i ummeta zajednice muslimana.

Reisul-ulema, koji je sve to i koji predstavlja muslimane po Bosni i svijetu, pretvorio je sebe u glasnogovornika jednog medijskog maga, koga je u jednom od intervjua jedan moj kolega nazvao medijskim Arkanom. Svaki drugi ili treći dan, a nekad i svaki dan mjesecima, slika reisul-uleme izlazi u novinama tog čovjeka, a te novine su privatne. A svaki privatnik, svaka firma, po definiciji njegovog zvanja, morali bi stati u ummet. Umjesto toga, reisul-ulema sebe stavlja u njegovu funkciju.

Ta veza, ta relacija i ta komunikacija se očituje u slanju tekstova sa hadža, sa svetog mjesta muslimana, da se objavljuju u Avazu, umjesto u Preporodu, informativnoj islamskoj novini?! Prvu svoju knjigu, odnosno zbirku tekstova o vjeri, naciji, državi, ne ulazeći u njezinu sadržajnu vrijednost i intelektualnost, reisul-ulema nije štampao u El-Kalemu, već u Oku, kod Radončića.

To pisanje u Avazu, u privatnoj novini, i neprestano pojavljivanje slike i nekih informacija kud se on kreće po svijetu, najbolji je dokaz koliko reisul-ulema drži do El-Kalema, do Preporoda kao islamskih informativnih novina koje izlaze od 1970, koliko drži do Islamske zajednice, njenih institucija, njenih organa i tijela, do javnosti i medija, a koliko drži do medijskog maga i do njegovoga Avaza.

I drugo je ta međunarodna veza i primanje nagrade iz ruku, po priznanju Židova od Noama Chomskog i ostalih, iz ruku najvećeg masona i najvećeg ciona 20. vijeka, koji je, otkako je 1964./`65. ušao u State Department, svu američku vanjsku politiku sunovratio i izvratio i prečinio je u politiku ostvarivanja velikog Izraela, i u toj politici doveo Sjedinjene Države u pitanje jer ih je doveo u sukob sa Srednjim Istokom, Bliskim Istokom, islamskim svijetom i sveukupnom javnošću na Zapadu.

Reisul-ulema iz ruku tog Henryja Kissingera, spiritus movensa zločina od Nikaragve preko Vijetnama, prima nagradu. Od to dvoje ništa ne može biti gore po posljedicama, po rezultatima i po moralnom sunovratu. Zapravo, ispalo je da je Henry Kissinger nagradio njegov sunovrat Islamske zajednice.
"

29.11.2008. u 18:16 • 0 KomentaraPrint#

Vrijedi procitati


javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 18:15 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< veljača, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

A sta je ovo , srece ti ??

Malo o svemu, bezz.... Slike izbliza o malim i velikim dogadjanjima u ljudskoj historiji..

Programi koje moraš imat na kompu

Za gledanje video sadržaja :
GomPlayer
Za slušanje audio sadržaja :
WinAmp
Za otvaranje upakovanih datoteka:
WinRar
Za " čitanje " dokumenata u PDF formatu:
AdobeReader
Za pisanje dokumenata :
OpenOffice

Neke moje

Muzika koju slusam